AKCIJA – KURBAN za Medresu u Podgorici
via: monteislam.com
Mešihat Islamske zajednice u Crnoj Gori, i ove godine organizuje akciju klanja kurbana za potrebe ishrane učenika Medrese u Podgorici. Uplatom kurbana za potrebe Medrese pomaže se da 94 učenika imaju svakodnevni obrok, čime se u velikoj mjeri olakšava rad ovoj islamskoj odgojno-obrazovnoj instituciji. Cijena uplate iznosi 140,00 €.
Žiro-račun: 550-3616-02
Primalac: Mešihat Islamske zajednice u Crnoj Gori
Sa naznakom: Uplata za kurban
INSTRUKCIJE ZA UPLATE IZ INOSTRANSTVA
Dani Hadža počinju
وَلِلَّهِ عَلَى ٱلنَّاسِ حِجُّ ٱلْبَيْتِ مَنِ ٱسْتَطَاعَ إِلَيْهِ سَبِيلًا ۚ وَمَن كَفَرَ فَإِنَّ ٱللَّهَ غَنِىٌّ عَنِ ٱلْعَـٰلَمِينَ
Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti; a onaj koji neće da vjeruje – pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome.
Časni Kur’an, sura Ali-Imran: 97
لَبَّيْكَ اللَّهُمَّ لَبَيْكَ, لَبَّيْكَ لَا شَرِيكَ لَكَ لَبَّيْكَ. إِنَّ الْحَمْدَ وَ النِّعْمَتَ لَكَ وَ الْمُلْكَ, لَا شَرِيكَ لَكَ.
Kako je „pala“ feredža u plavsko-gusinjskom kraju
via bosnjaci.net
BRAĆO MUSLIMANI I MUSLIMANKE!
Danas, kada narodi Jugoslavije udaraju temelje krvlju stečenim tekovinama Narodno-oslobodilačke borbe i sprovode u djelo Petogodišnji plan, potrebno je da i mi muslimani i muslimanke ne ostanemo po strani, nego da dademo svoj doprinos u velikom djelu izgradnje i obnove naše zemlje.
(…)
13. jul je dan početka borbe crnogorskog naroda. On je praznik svih poštenih ljudi Crne Gore. U danima 13-o julskog ustanka mi smo bili pod okupatorom, nijesmo mogli biti uključeni u borbu crnogorskog naroda za njegovo oslobođenje. Zato danas, kada se proslavlja ovaj dan, neka ne bude ni jedne muslimanke koja će na proslavu izaći sa feredžom, neka ne bude ni jedne koja će sakrivena ostati kod kuće da mirno posmatra druge.Neka nam to bude poziv svim našim ženama za masovno i konačno skidanje feredže.
Bosnjaci.net: IZVINJENJE PREDSJEDNIKU SRBIJE, BORISU TADIĆU
Autor: Edin Begović, izvor
Jest da nisam bošnjački lider, ali…
Gospodine Tadiću,
Izvinjavam se u ime svoje porodice, što su mi četnici ubili oca, tako mi je žao!
Iskreno se izvinjavam i zbog nestalog dajdže, gospodine Tadiću.Izvinjavam se za svoju mladost, provedenu međ’ zidovima mračnog podruma, oprostite.
Izvinjavam se zbog dvije upale pluća i astme, dobijenih u gore pomenutom podrumu, gospodine Tadiću.(…)
P.S.
Evo, i moj komšija Boris, vaš imenjak, koji je rat proveo na Čengić Vili, također vam se izvinjava.
Vijesti.me: Specifičnost Njegoševog antiislamizma, Novak Kilibarda
Kroz analizu i poređenje Njegoševog i Mažuranićevog antiislamizma, prof. Kilibarda upućuje na neodrživost dogmatskog pristupa vladičinom djelu i potrebu njegovog kritičkog i suptilnijeg iščitavanja
Knjiga: IMAMI ŠEHIDI – MONOGRAFIJA
I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” – Naprotiv, oni su živi, ali vi to ne osjećate. (Kur’an: El-Bekara, 154)
U ovoj monografiji, čiji je autor Muharem Omerdić, Allah ga sačuvao, se navode imami, učenici medresa, studenti Fakulteta islamskih nauka, profesori i saradnici muslimanskih kulturno-obrazovnih ustanova u Bosni i Hercegovini te ostali službenici Islamske zajednice koji su stradali u ratu u Bosni.
Neki odlomci iz Uvoda:
Ova monografija o bosanskim imamima šehidima samo je jedna stranica teške i goleme knjige o sudbini muslimana, islama i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. U njoj se govori o onima koji su slika i prilika svoga naroda, iz kojeg su potekli, s kojim su živjeli i radili, o ljudima koji su svoj narod učili islamu, ljubavi, toleranciji i dobroti.
Tekstovi koji slijede više su šutnja i uzdah mučenih, ranjenih, poniženih i često na
neshvatljivo jeziv način ubijenih pravednika. Njihovi su likovi junaci koji su mirno i sigurno zaleđe zamijenili borbom za opstanak svoga naroda i svoje domovine, s čežnjom iščekujući najveći dar što ga smrtni čovjek može dobiti – šehidsko odličje.Strateški cilj agresora na Bosnu i Hercegovinu bio je uništenje bošnjačkog naroda i
njegove duhovne i materijalne kulture te podjela ove suverene države između Srbije i Hrvatske. U beogradskom fašističkom projektnom centru, u kome se godinama planirala metodologija, sredstva i dinamika agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao primarna odrednica ovoga plana bio je i ostao genocid nad Bošnjacima, u kojem su fašisti vidjeli najkraći i najefikasniji put do
cilja. Ohrabreni ogromnom nesrazmjerom vojne moći u odnosu na Bošnjake, a usto zaraženi i opijeni mitomanskom mržnjom prema islamu i muslimanima, agresori su planski i žestoko udarili po svim vitalnim i strateškim tačkama države Bosne i Hercegovine i svim zasadama bošnjačke duhovne i materijalne kulture: po džamijama, tekijama, bibliotekama, institutima, školama, spomenicima, mezaristanima i dr. Ubijali su i progonili sve Bošnjake odreda, a kad bi
red došao na imama ili nekog drugog službenika Islamske zajednice, tad su bili posebno svirepi, vjerujući da će tako zadati posebno težak udarac svim svojim žrtvama.
Kao samo bilo svoga naroda, u presudnim trenucima borbe za opstanak, imami nisu ni na trenutak pomišljali da napuste svoju zemlju i svoj narod. Naprotiv, preuzimajući ogromnu odgovornost pred Bogom, narodom i poviješću, oni su svojim ličnim primjerom pokazivali da je otpor zlu jedini ispravan odgovor agresoru i agresiji kojoj je suverena država Bosna i Hercegovina bila izložena od 1992. do 1995. godine. Budući da je takvo njihovo držanje ohrabrujuće djelovalo
na bošnjački narod, imami su na sebe navukli još veći bijes rušitelja Bosne i Hercegovine.Započelo je uništavanje svega što ima ikakvu vezu s islamom. Paljene su stare čaršijske četvrti s prepoznatljivom muslimanskom arhitekturom, a u novijoj povijesti ne pamti se tako stravičan progon i pogrom nad imamima.
Crkveni velikodostojnici ni prstom nisu maknuli da pomognu u spašavanju zatočenih imama, premda su to mogli i premda se to od njih očekivalo. Upućivani su im apeli, poruke, molbe, pisma… Sva zalaganja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini bila su nedovoljna da se probudi savjest vođstva Srpske pravoslavne crkve, kako bi se oslobodili imami koji su bili zatočeni u zločinačkim koncentracionim logorima, ili kako bi se barem saznalo nešto o sudbini
onih koji su nestali. Reisul-ulema Islamske zajednice dva je puta slao pismene apele patrijarhu Srpske pravoslavne crkve (SPC) Pavlu za spašavanje pojedinih imama koji su bili u zatočeništvu u srpskim koncentracionim logorima, ali nikada nije bilo nikakva odgovora.
Nažalost, prave osude zločina i kažnjavanja njihovih počinilaca nismo vidjeli ni do danas. Preko toga se prelazi šutke, kao da se to događalo negdje daleko, u nekoj drugoj zemlji, kao da se to ne tiče ni ove zemlje ni ovih ljudi, ni njihove prošlosti ni njihove budućnosti.
Šećer: Gorka istina
Odlično predavanje o negativnim osobinama fruktoze, tj. njenog svakodnevnog unosa u organizam u velikim količinama.
Nakon divljanja hrvatskih ekstremista u Prozoru
U srcu apartheida
Piše: Fatmir Alispahić
Objavljeno u „Saffu“, br 249, od 14. avgusta 2009.
U septembru 2002. održao sam tribinu u Stocu. Bio je to prvi politički skup Bošnjaka nakon povratka u grad na Bregavi. Godinu prije, bio sam u Žepču. I tamo su Bošnjaci razumijevali da bez političkog povratka nema povratka. Zato smo javno otvorili bošnjački politički dijalog, svjedočeći da Bošnjaci misle politički živjeti i u Stocu i u Žepču. A bilo je to vrijeme kada su Bošnjaci nadljudskom snagom nadrastali zastrašivanja hrvatskih ekstremista, uvjeravajući ove horde kockastih kukavica kako je ovozemaljski strah u Bošnjaku ubijen zauvijek, u ime života i bogobojaznosti. Proći će još nekoliko godina a da bošnjačka politika ne iskaže ni minimum razumijevanja za probleme Bošnjaka u Stocu i Žepču. Kao uostalom i za druga rubna, a zapravo centralna mjesta bošnjačkog opstanka.
Kockaste kukavice
Sedam godina poslije Medžlis Islamske zajednice Prozor me je pozvao da održim tribinu o kulturi pamćenja, u povodu 16. godišnjice stradanja Bošnjaka Prozora. Kada sam došao u Prozor, ništa nisam znao o „suživotu“ Bošnjaka i Hrvata. Znao sam ponešto o zločinima zagrebačke Hrvatske vojske i HVO-a nad bošnjačkim civilima u Prozoru. Nešto mi je Bakira Hasečić govorila i o silovanju Bošnjakinja. Ali, nisam znao da svako malo Hrvati u Prozoru priređuju bal vampira, kada divljaju ulicama, uzvikuju ustaške parole, pjevaju ustaške pjesme, a Bošnjaci se, sa svojom djecom, hitro sklanjaju u kuće, dok gungula ne prođe.
A zašto ja o tome ništa nisam znao? Dva su razloga. Prvo, zato što mediji koji djeluju pod dejtonskom kontrolom o tome ne izvještavaju, jer za njih ne postoje ljudska prava Bošnjaka; dokaza o tome je mnogo. Drugo, što su Bošnjaci svukud, pa i u Prozoru, zapali u budalaštinu duranja zla, kao da se sabur tiče stvari koje se mogu i moraju mijenjati, protiv kojih se može i mora boriti. Bošnjaci u Prozoru šute o svojim mukama, računajući da će se hrvatski ekstremisti opametiti, ili otrijezniti, pa će život opet ući u iluziju suživota. Tako sam došao u Prozor, da pričam o kulturi pamćenja, o jednakoj odgovornosti i pobratimstvu u zločinu velikosprskih i velikohrvatski fašista. Narod se okupio, slušao, odobravao. Tribina se završila, poslikali smo se za uspomenu i poselamili, sa obećanjem da ću im opet doći. Ali, svi smo bili nemalo iznenađeni kada smo na izlasku iz dvorane, iz hola Doma kulture, na ulici ugledali ustaški odbor za doček. Bila je to kolona vozila sa hrvatskim zastavama, sa mladićima u kockastim majicama, koji su sjedili na haubama, vratima i krovovima automobila, mahali, urlali, zavijali, galamili, kao da je upravo reprezentacija susjedne Hrvatske postala prvak svijeta u nečemu. A nije. A šta je? Oni su slavili zločin nad Bošnjacima, oni su urlali uinat obilježavanju 16. godišnjice zločina nad Bošnjacima Prozora, jer da su išta drugo slavili, ne bi tako slavili, niti biti po zna koliko puta obišli u toj koloni automobila oko zgrade Doma kulture, poručujući okupljenim Bošnjacima da će biti kažnjeni, vrijeđani, zastrašivani zato što pamte svoje žrtve. Narod je neko vrijeme čekao da se ekstremisti raziđu, ali se ubrzo uvidjelo da kolona automobila ne prolazi, već kruži oko Doma kulture.
Kada sam predložio glavnom prozorskom imamu i domaćinu manifestacije Safetu efendiji Pozderu da krenemo, i kada mi je on rekao da je bolje da još malo sačekamo, razumio sam da moje i njegovo viđenje ove situacije nije isto. Nedirnut ovom vrstom iskustava ja uopće nisam razumio da u toj koloni ima nešto opasno. A efendija je znao. Ali, nije ni slutio da će kockaste kukavice udariti na njegovu trudnu ženu. Efendijina hanuma je odmah poslije tribine krenula prema kući, računajući da je njena trudnoća štiti od eventualnih neprijatnosti. Nju su udarili motkom po glavi, motkom na kojoj je visila hrvatska zastava. Potrčala je prozorskim uličicama i sklonila se u džamijsko dvorište. Dok smo čekali u holu Doma kulture efendija Pozder nije znao da mu je žena napadnuta.
Uspravnost glavnog imama
U toj atmosferi linča i neizvijesnosti upamtio sam dvije slike koje vam želim približiti. Naime, kada smo vidjeli da se ekstremisti ne namjeravaju razići, efendija Pozder i ja smo krenuli vani, a za nama, u koloni, i mnogi koji su čekali u holu. Sa pojavom efendije Pozdera na ulici pojačalo se divljačko vrištanje i trubljenje iz automobila. Činilo se kako će se ta buka, poput bujice, preliti u fizički nasrtaj na nas. Prolazili smo uskim prozorskim uličicama tik do razularenih ekstremista. Efendija Pozder nije ni pomišljao da skine ahmediju, da odstrani svoj imamski identitet i tako pokuša utišati ili umilostiti ekstremiste. On je odvažno, smireno, odlučno koračao ulicama Prozora, svjedočeći odlučnost da se bude Bošnjakom i muslimanom. Ostao sam ganut ovim prizorom koji će mi cijeloga života ostati u pamćenju kao slika bošnjačke uspravnosti i koju ću, gdje god mogu, i kad god mogu, prepričavati kao uzor i kao uputu.
Druga slika koju vam želim približiti jeste slika dvojice bošnjačkih dječaka, koje je njihova mati dovela na tribinu da se uče bitnosti pamćenja. Kako su ulice uske, i kako idemo u koloni, ova dva dječaka idu ispred majke, ali majka može samo jednom od njih da stavi ruku za rame, da mu tako ublaži strah, a drugog ne može da dohvati, pa ga dva-tri-put dotiče prstom, tek toliko da vidi, da osjeti, da je ona tu, uz njega, da se ne plaši ovih divljaka koji su mu zaposjeli grad, ulice, djetinjstvo, život. Spazio sam u jednom okretu šta se događa i priletio ovoj hrabroj majci u pomoć, zagrlio dječaka, pomilovao ga po kosi, i onda smo zajedno nastavili ići dalje, kao da nas se to divljanje baš ništa ne tiče.
Mogao bih sad o osjećajima te dvojice dječaka napisati esej. Kako li izgleda odrastati u Prozoru, zvati i osjećati svojim grad u kome ti svako malo organizirane horde fašista stavljaju do znanja da tu ne pripadaš, da je to njihovo, ubistvima osvojeno i istrajavanjem u zločinu popečatano? Djetinjstvo je samo po sebi horizont želja i iščekivanja, a čemu se mogu nadati bošnjačka djeca u Prozoru kad vide roditelje koji strahuju za njihovu bezbjednosti ili kad čuju da je motkom sa hrvatskom zastavom po glavi udarena trudna efendijina žena?!
Sjećam se, strašno me je pogodilo kada su 2003. u Neumu kamenovane dvije bošnjačke djevojčice, iz Kaćuna pored Busovače, koje su tu došle na ekskurziju. Oblivene krvlju prebačene su u Mostar jer im u Neumu, kao muslimankama, nisu htjeli pružiti pomoć. U tekstu pod naslovom „Bošnjačke Ane Frank“ napisao sam i ovo: „Činjenica da su dvije bošnjačke djevojčice, u jeku djetinjstva, bile prisiljene da prostranstva osmijeha, učenja i igre, zamijene bolom, krvlju i poniženjem, trebala bi obavezivati svakoga ko misli da osjeća Boga.“ Ali, ovo u Prozoru sam opipao svojim očima i vidio grč majke koja nastoji zaštititi svoje sinove, i osjetio strah ovih dječaka koji se sklanjaju u stranu, što više ka zidovima kuća, što dalje od hrvatskih divljaka, u tom uskom prolazu, gdje je svaki centimetar bijega dragocjen kao bunker, kao šansa da se izbjegne dodir bijesa.
Bošnjački progonitelji islama
Nakon događaja u Prozoru postao sam zreliji za jedno iskustvo, koje se u danima poslije potvrdilo šutnjom i bezosjećajnošću dejtonskog društva i potkupljene bošnjačke politike. Kakvo je to iskustvo? To je iskustvo života u okupiranom, korumpiranom i zločinačkom društvu, u islamofobičnom i muslimomrzačkom ambijentu, u kome mlaćenje trudne efendijine žene – zato što je muslimanka – ne izaziva nikakvu reakciju, nikakvu sućut, nikakvo zgražavanje. A to su događaji na koje bi se moralo nagonski reagirati, ma o kome da se radi. Ako se može prešutjeti takvo zlo, onda je razmumljivo što apartheidski život Bošnjaka u Prozoru, koji slobodu mjere milošću ustaških kabadahija, nikoga ne uznemirava.
Do jula 2009. hodao sam po ovoj našoj zemlji i po ovome svome životu u uvjerenju da su fizička zlostavljanja Bošnjaka iza nas, da se moramo boriti samo protiv agresije na naš identitet. Ali, strah za fizičku bezbjednost okosnica je bošnjačke svakodnevnice u Prozoru. I u drugim poustašenim i početničenim krajevima naše domovine. Tamo majke trče po djecu, dozivaju djecu, sklanju djecu u kuće kad se kockaste kukavice ponapijaju i krenu u ophodnju Prozorom, da provociraju i traže žrtve. Dokle god i na jednom pedlju bosanskohercegovačke zemlje bude takvih bošnjačkih života, dotle ni jedan bošnjački život neće imati mira. Kolone fašista napreduju prema bošnjačkim zavjetrinama i samo je pitanje kada će se pojaviti u Jablanici, Konjicu, Sarajevu, da tamo nasrnu na muslimane koji pod islamofobijskom i ateističkom torturom posataju manjina u svome razbošnjačenom bošnjačkom narodu.
Ubistvo Magdija Dizdarevića u Mostaru jasan je znak stvarnosti u koju ulazimo. Kreativni vrhunac svake okupatorske vlaste je da zapodjene razdor u okupiranom narodu. Muslimane u Bosni više neće pred džamijama sačekivati udbaši, četnici i ustaše, već Bošnjaci koji će pravovjernost novom sistemu dokazivati kroz progon muslimanskih vjernika. Medijski zločinci već godinama odgajaju bošnjačku islamofobiju, taj kompleks samomržnje čiji odušak je usmjeren ka gaženju muslimanskih vrijednosti i autoriteta. Zato se moglo dogoditi da se na „progresivnim“ web portalima po Sarajevu slavi ubistvo Magdija Dizdarevića, kao dostignuće antiterorističke demokratije. Ovaj znak o odgajanju bošnjačkih progonitelja islama nam je stigao preuranjeno, usred operacije razmuslimanjenja Bošnjaka, i zato ga ne bismo smjeli ignorirati, već prihvatiti kao Milost, kao poziv na organizirani otpor protiv progonitelja islama u svome narodu.
Igre bogatih: Osiguranje vozila u Crnoj Gori
Juče (10.08.2009) je u Vijestima osvanuo članak “Skuplje osiguranje vozila je realnost” u kome nas osiguravajuće kuće ubjeđuju o opravdanosti povećanja cijena osiguranja za vozila. I sve to nakon (ili prije?) ekonomske krize i nakon osjetnog poskupljenja svih vrsta goriva. Biva, u Njemačkoj su premije 10 puta veće.
Podsjećanja radi, i prethodne godine u septembru je osjetno poskupila registracija (premija oko 40%, a sama registracija oko 20), a iste godine u julu su agencije za tehnički pregled, u dogovoru sa njima samima, podigle cijenu tehničkog pregleda sa 10-25 eura na 35 eura. Na sjeveru Crne Gore cijena je oko 50 eura.
Osiljenost agencija za tehnički pregled je javna tajna, čemu govori u prilog i činjenica da od svake premije osiguravajuće kuće internim dogovorima daju oko 30+ posto agencijama. To je otišlo dotle da neke osiguravajuće kuće počinju da otvaraju svoje agencije za tehnički pregled u kojima je usluga tehničkog pregleda simboličnih 1 euro.
