Bosanski mankurt Senad Avdić
Piše: Nedžad Latić
U svom kultnom romanu „Dan duži od hiljadu godina“ Džingis Ajtmatov je kao književnu građu iskoristio jednu tursku legendu o mankurtima, a ja sam je čuo i od svog prijatelja Turčina iz Manise koji ima lice i oči nalik na narode sa kavkaskih visoravni. Nakon što bi pobijedilo jedno pleme, glasi legenda, njihov bi poglavica dao pobiti sve muškarce pobijeđenog plemena. Osim mladića koji nisu doživjeli biološko punoljetstvo. Njima bi dao zguliti kožu s tjemena i zaviti golu lobanju u komad devine kože, tako da dlake budu okrenute ka mozgu. Zatim bi ih zakopali u pijesak do vrata i ostavljali na suncu toliko dugo dana, a jedan dan im je bio duži od hiljadu godina, koliko je potrebno da devina koža sraste sa zguljenom lobanjom. Većina dječaka bi umrla i izdahnula u pijesku halucinirajući na vrelom suncu uz bolne jauke i ciku dok im, kako tvrdi legenda, devine dlake probijaju vijuge potparenog mozga.
Bez sjećanja
Preživjeli dječaci bili bi iskopani i odvedeni u šator novog gospodara radi testiranja memorije o njihovom identitetu. Najčešće su ostajali bez sjećanja o svom imenu, svojoj domovini, svojoj religiji i svojim roditeljima. Takav dječak se zvao mankurtom! On bi bio spreman prihvatiti novog gospodara kao svog spasitelja i tvorca, koji mu daje i novo ime. Odlika mankurta je bila fanatična odanost novom gospodaru!
