Knjiga: IMAMI ŠEHIDI – MONOGRAFIJA
I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” – Naprotiv, oni su živi, ali vi to ne osjećate. (Kur’an: El-Bekara, 154)
U ovoj monografiji, čiji je autor Muharem Omerdić, Allah ga sačuvao, se navode imami, učenici medresa, studenti Fakulteta islamskih nauka, profesori i saradnici muslimanskih kulturno-obrazovnih ustanova u Bosni i Hercegovini te ostali službenici Islamske zajednice koji su stradali u ratu u Bosni.
Neki odlomci iz Uvoda:
Ova monografija o bosanskim imamima šehidima samo je jedna stranica teške i goleme knjige o sudbini muslimana, islama i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. U njoj se govori o onima koji su slika i prilika svoga naroda, iz kojeg su potekli, s kojim su živjeli i radili, o ljudima koji su svoj narod učili islamu, ljubavi, toleranciji i dobroti.
Tekstovi koji slijede više su šutnja i uzdah mučenih, ranjenih, poniženih i često na
neshvatljivo jeziv način ubijenih pravednika. Njihovi su likovi junaci koji su mirno i sigurno zaleđe zamijenili borbom za opstanak svoga naroda i svoje domovine, s čežnjom iščekujući najveći dar što ga smrtni čovjek može dobiti – šehidsko odličje.Strateški cilj agresora na Bosnu i Hercegovinu bio je uništenje bošnjačkog naroda i
njegove duhovne i materijalne kulture te podjela ove suverene države između Srbije i Hrvatske. U beogradskom fašističkom projektnom centru, u kome se godinama planirala metodologija, sredstva i dinamika agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao primarna odrednica ovoga plana bio je i ostao genocid nad Bošnjacima, u kojem su fašisti vidjeli najkraći i najefikasniji put do
cilja. Ohrabreni ogromnom nesrazmjerom vojne moći u odnosu na Bošnjake, a usto zaraženi i opijeni mitomanskom mržnjom prema islamu i muslimanima, agresori su planski i žestoko udarili po svim vitalnim i strateškim tačkama države Bosne i Hercegovine i svim zasadama bošnjačke duhovne i materijalne kulture: po džamijama, tekijama, bibliotekama, institutima, školama, spomenicima, mezaristanima i dr. Ubijali su i progonili sve Bošnjake odreda, a kad bi
red došao na imama ili nekog drugog službenika Islamske zajednice, tad su bili posebno svirepi, vjerujući da će tako zadati posebno težak udarac svim svojim žrtvama.
Kao samo bilo svoga naroda, u presudnim trenucima borbe za opstanak, imami nisu ni na trenutak pomišljali da napuste svoju zemlju i svoj narod. Naprotiv, preuzimajući ogromnu odgovornost pred Bogom, narodom i poviješću, oni su svojim ličnim primjerom pokazivali da je otpor zlu jedini ispravan odgovor agresoru i agresiji kojoj je suverena država Bosna i Hercegovina bila izložena od 1992. do 1995. godine. Budući da je takvo njihovo držanje ohrabrujuće djelovalo
na bošnjački narod, imami su na sebe navukli još veći bijes rušitelja Bosne i Hercegovine.Započelo je uništavanje svega što ima ikakvu vezu s islamom. Paljene su stare čaršijske četvrti s prepoznatljivom muslimanskom arhitekturom, a u novijoj povijesti ne pamti se tako stravičan progon i pogrom nad imamima.
Crkveni velikodostojnici ni prstom nisu maknuli da pomognu u spašavanju zatočenih imama, premda su to mogli i premda se to od njih očekivalo. Upućivani su im apeli, poruke, molbe, pisma… Sva zalaganja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini bila su nedovoljna da se probudi savjest vođstva Srpske pravoslavne crkve, kako bi se oslobodili imami koji su bili zatočeni u zločinačkim koncentracionim logorima, ili kako bi se barem saznalo nešto o sudbini
onih koji su nestali. Reisul-ulema Islamske zajednice dva je puta slao pismene apele patrijarhu Srpske pravoslavne crkve (SPC) Pavlu za spašavanje pojedinih imama koji su bili u zatočeništvu u srpskim koncentracionim logorima, ali nikada nije bilo nikakva odgovora.
Nažalost, prave osude zločina i kažnjavanja njihovih počinilaca nismo vidjeli ni do danas. Preko toga se prelazi šutke, kao da se to događalo negdje daleko, u nekoj drugoj zemlji, kao da se to ne tiče ni ove zemlje ni ovih ljudi, ni njihove prošlosti ni njihove budućnosti.
