Ne tako otvoreni blog

Autor: Edin Begović, izvor

Jest da nisam bošnjački lider, ali…

Gospodine Tadiću,

Izvinjavam se u ime svoje porodice, što su mi četnici ubili oca, tako mi je žao!
Iskreno se izvinjavam i zbog nestalog dajdže, gospodine Tadiću.

Izvinjavam se za svoju mladost, provedenu međ’ zidovima mračnog podruma, oprostite.
Izvinjavam se zbog dvije upale pluća i astme, dobijenih u gore pomenutom podrumu, gospodine Tadiću.

(…)

P.S.
Evo, i moj komšija Boris, vaš imenjak, koji je rat proveo na Čengić Vili, također vam se izvinjava.

I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” – Naprotiv, oni su živi, ali vi to ne osjećate. (Kur’an: El-Bekara, 154)

U ovoj monografiji, čiji je autor Muharem Omerdić, Allah ga sačuvao, se navode imami, učenici medresa, studenti Fakulteta islamskih nauka, profesori i saradnici muslimanskih kulturno-obrazovnih ustanova u Bosni i Hercegovini te ostali službenici Islamske zajednice koji su stradali u ratu u Bosni.

Neki odlomci iz Uvoda:

Ova monografija o bosanskim imamima šehidima samo je jedna stranica teške i goleme knjige o sudbini muslimana, islama i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. U njoj se govori o onima koji su slika i prilika svoga naroda, iz kojeg su potekli, s kojim su živjeli i radili, o ljudima koji su svoj narod učili islamu, ljubavi, toleranciji i dobroti.

Tekstovi koji slijede više su šutnja i uzdah mučenih, ranjenih, poniženih i često na
neshvatljivo jeziv način ubijenih pravednika. Njihovi su likovi junaci koji su mirno i sigurno zaleđe zamijenili borbom za opstanak svoga naroda i svoje domovine, s čežnjom iščekujući najveći dar što ga smrtni čovjek može dobiti – šehidsko odličje.

Strateški cilj agresora na Bosnu i Hercegovinu bio je uništenje bošnjačkog naroda i
njegove duhovne i materijalne kulture te podjela ove suverene države između Srbije i Hrvatske.  U beogradskom fašističkom projektnom centru, u kome se godinama planirala metodologija, sredstva i dinamika agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao primarna odrednica ovoga plana bio je i ostao genocid nad Bošnjacima, u kojem su fašisti vidjeli najkraći i najefikasniji put do
cilja. Ohrabreni ogromnom nesrazmjerom vojne moći u odnosu na Bošnjake, a usto zaraženi i opijeni mitomanskom mržnjom prema islamu i muslimanima, agresori su planski i žestoko udarili po svim vitalnim i strateškim tačkama države Bosne i Hercegovine i svim zasadama bošnjačke duhovne i materijalne kulture: po džamijama, tekijama, bibliotekama, institutima, školama, spomenicima, mezaristanima i dr. Ubijali su i progonili sve Bošnjake odreda, a kad bi
red došao na imama ili nekog drugog službenika Islamske zajednice, tad su bili posebno svirepi, vjerujući da će tako zadati posebno težak udarac svim svojim žrtvama.
Kao samo bilo svoga naroda, u presudnim trenucima borbe za opstanak, imami nisu ni na trenutak pomišljali da napuste svoju zemlju i svoj narod. Naprotiv, preuzimajući ogromnu odgovornost pred Bogom, narodom i poviješću, oni su svojim ličnim primjerom pokazivali da je otpor zlu jedini ispravan odgovor agresoru i agresiji kojoj je suverena država Bosna i Hercegovina bila izložena od 1992. do 1995. godine. Budući da je takvo njihovo držanje ohrabrujuće djelovalo
na bošnjački narod, imami su na sebe navukli još veći bijes rušitelja Bosne i Hercegovine.

Započelo je uništavanje svega što ima ikakvu vezu s islamom. Paljene su stare čaršijske četvrti s prepoznatljivom muslimanskom arhitekturom, a u novijoj povijesti ne pamti se tako stravičan progon i pogrom nad imamima.

Crkveni velikodostojnici ni prstom nisu maknuli da pomognu u spašavanju zatočenih imama, premda su to mogli i premda se to od njih očekivalo. Upućivani su im apeli, poruke, molbe, pisma… Sva zalaganja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini bila su nedovoljna da se probudi savjest vođstva Srpske pravoslavne crkve, kako bi se oslobodili imami koji su bili zatočeni u zločinačkim koncentracionim logorima, ili kako bi se barem saznalo nešto o sudbini
onih koji su nestali. Reisul-ulema Islamske zajednice dva je puta slao pismene apele patrijarhu Srpske pravoslavne crkve (SPC) Pavlu za spašavanje pojedinih imama koji su bili u zatočeništvu u srpskim koncentracionim logorima, ali nikada nije bilo nikakva odgovora.
Nažalost, prave osude zločina i kažnjavanja njihovih počinilaca nismo vidjeli ni do danas. Preko toga se prelazi šutke, kao da se to događalo negdje daleko, u nekoj drugoj zemlji, kao da se to ne tiče ni ove zemlje ni ovih ljudi, ni njihove prošlosti ni njihove budućnosti.

Imami šehidi – monografija, Muharem Omerdić

Originalni link na rijasetovom sajtu.

Haški tribunal osudio je Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora, a Sredoja Lukića na 30 godina zatvora, zbog počinjenih zločina nad Bošnjacima u Višegradu.

Sudsko vijeće Haškog tribunala osudilo je na doživotnu kaznu zatvora Milana Lukića zbog ubistva najmanje 130 Bošnjaka u Višegradu. Istom presudom, Sredoje Lukić osuđen je na 30 godina zatvora. Zločine za koje su Lukići proglašeni krivim sudije su okarkaterisale kao “bezobzirno nepoštovanje ljudskih života”.

via MILANU DOŽIVOTNA ROBIJA, SREDOJU 30 GODINA — Bosnjaci.Net.

IslamBosna.ba:

Koristimo priliku da pozovemo sve one koji su u mogućnosti da se posljednji put oproste s Magdijem Dizdarevićem, koji je ubijen na putu s jacije namaza.

Dženaza će se inšaAllah obaviti u subotu, 18.07.2009. godine, u 18.00 u Šarića džamiji u Mostaru – u istoj džamiji iz koje se vraćao kada su ga napali opijeni divljaci, u našim medijim predstavljeni samo kao ‘mladići’.

FaceBook grupa posvećenja Magdy-ju:

http://www.facebook.com/group.php?gid=110638781462&ref=mf

Sa jednog od foruma:

Parkirao se brat musliman, i pored njega u rikverc pjana budala prignjeci mu ruku od vrata. Kaze ovaj brat, polako bolan, umal mi ruku ne oguli, ovaj se parkira, onako pijano, i izadje iz auta. nije udario brata ko musko nego ko pseto ujeo ga je s ledja. brat padne i slomi ruku, na sta ga ovaj doceka cipelarenjem. i ono bi tamam u vrijeme jacije, braca silaze niz put, pazi prava dvojica brace rodjene, imaju momci brade, i ovaj ciganin u svojoj bolesnoj psihi umisli, eto ih da me kolju… a oni i ne znaju sta bi. i pomazu oni bratu, dok se ovaj junacki dao niz brdo da zovne raju.

i zovne ih, jedno 60setak njih… JOB mostar slavio u Hadzica Limanu svoje poduhvate… nisu se puno napricali o poduhvatima… jes ih bilo al nisu legija stranaca. i vriska cika, udri vehabije, trci razularena rulja uz brdo. ova dvojica oko onog prvog se zabavili, ezan samo sto ne zauci, a rulja urla na njih i krene ih tuci. pijano, nadrogirano smetlje udara ljude koji se brane sto je i logicno… i tako dzemat pristize bukvalno pod noz ovim mazgovma…Mahom robijasi, narkomani i neobrazovani, ne shvataju Magdy-eve rijeci: polahko braco, pa mi smo muslimani, na sta mu dobacuju, nije ovo serijatska drzava, i trojica spopanu njega i Ediba!

Sidetrack, Magdy rahmetli nije nikad ni povisio glasa, akademski je obrazovan gradjanin, i njezne je prirode…. stalno zaboravljam reci bio… rahimehullahi alayh…

I samo hitna dodje kako on osta lezat… neki Mostarci, Allah ih nagradio, pomazu mu, medju njima i jedan Zeko, momak koji mu je da izvinete cupao jezik. danas su ga neki idioti malo nafurani na odmazdu i napali… idioti…. zeko normala…

jutros magdy preselio na Akhiret… Edib ljepi smrtovnice, ja ga sreo pitam da pomognem kaze ne treba… rekoh brate, Inna lillahi wa inna ilayhi rajioun! kad on : Innallahe mea sabirin… i skrenu pogled… nisam zaplako od 93ce… danas jesam… ko djete…

spominjete denisa… na sarajevox kazu da ne vrijedjamo uspomenu na njega… zar je magdyjeva krv laksa….Denis i magdy… koji vam je drazi… nemoguc odgovor… dva covjeka… nevina…

Ovo bih zavrsio sa dovom, ustvari ne, sa kletvom… i nadam se da cete reci Amin poslije ovoga…:

Ya Rabb eidhel Islame wa muslimin!

Gospodaru smiluj se Magdyu A.r. i njegovom bratu njegovoj porodici kao i svima nama.
Gospodaru, unisti najgorom kaznom one sto ga ubise, oe sto islam mrze…!
Gospodaru, ako grijesim sa kletvom, uputi ih na pravi put!
Gospodaru… Smiluj nam se i ojacaj nas…
Amin…

Ovim putem apelujem na bracu da se okane odmazde… sura Burudž 12 ajet: Odmazda Gospodara tvoga će, zaista, užasna biti! Dirati sad u njih dajemo samo povod Bakiru da se sprda sa Islamom sa svojim nazovi aristokratsko obrazovanim naglaskom…

estagfirullah

sad odoh klanjati… usput da dodam, snimace policija dzenazu… valjda da ne bude terorista…samo da vas upitam nesto…

kad klanjate, strecate li iza sebe?

pocnite…

Selam alejkum…

i halalite ako sam vas izijetio, piso sam brzo i iz srca…

Islamista blog: Ubijeni Magdi Dizdarević nije bio Denis Mrnjavac

Molim Allaha da mu podari dženneti Firdews!

Piše: Nedžad Latić

U svom kultnom romanu „Dan duži od hiljadu godina“ Džingis Ajtmatov je kao književnu građu iskoristio jednu tursku legendu o mankurtima, a ja sam je čuo i od svog prijatelja Turčina iz Manise koji ima lice i oči nalik na narode sa kavkaskih visoravni. Nakon što bi pobijedilo jedno pleme, glasi legenda, njihov bi poglavica dao pobiti sve muškarce pobijeđenog plemena. Osim mladića koji nisu doživjeli biološko punoljetstvo. Njima bi dao zguliti kožu s tjemena i zaviti golu lobanju u komad devine kože, tako da dlake budu okrenute ka mozgu. Zatim bi ih zakopali u pijesak do vrata i ostavljali na suncu toliko dugo dana, a jedan dan im je bio duži od hiljadu godina, koliko je potrebno da devina koža sraste sa zguljenom lobanjom. Većina dječaka bi umrla i izdahnula u pijesku halucinirajući na vrelom suncu uz bolne jauke i ciku dok im, kako tvrdi legenda, devine dlake probijaju vijuge potparenog mozga.

Bez sjećanja

Preživjeli dječaci bili bi iskopani i odvedeni u šator novog gospodara radi testiranja memorije o njihovom identitetu. Najčešće su ostajali bez sjećanja o svom imenu, svojoj domovini, svojoj religiji i svojim roditeljima. Takav dječak se zvao mankurtom! On bi bio spreman prihvatiti novog gospodara kao svog spasitelja i tvorca, koji mu daje i novo ime. Odlika mankurta je bila fanatična odanost novom gospodaru!

via Bosanski mankurt Senad Avdić.

U žalbi koju su pravobranioci Republike Srpske i Grada Banje Luke uložili na presudu kojom su dužni platiti 64.762.347 maraka za 16 porušenih banjalučkih džamija , odgovornost RS za zločine minimizira se do te mjere da se čak aludira na to da su “muslimani mogući rušitelji Ferhadije i Arnaudije”.

via Pravobranioci RS-a: Muslimani su sami srušili džamije.

Sarajevski Bookline je ove godine objavio jedan jako interesantan naslov: “Zbirka Mevluda”.

“Mevlud” (ar. mevlid, مولد) znači rođenje, a termin se koristi za pjesmu u kojoj se opisuje rođenje, tj. životopis posljednjeg Božjeg Poslanika Muhammeda, neka je Allahova milost i mir sa njim.  Riječ mevlid se koristi i za tradicionalna okupljanja koja se organizuju u muslimanskim sredinama u rebiu-l-evvelu, mjesecu rođenja Poslanika, neka su Božji blagoslovi i mir sa njime.  Ova okupljanja se organizuju i mimo ovog mjeseca, čak i na našim prostorima.

Mevlud kao pjesma je značajan jer u sebi sadrži neke osnovne islamske poruke te je pogodan za podsjećanje i najširih muslimanskih masa na ono što propovijeda Islam.

Mevlud Hafiza Saliha Gaševića

Nama u Crnoj Gori je prije svega interesantan ovaj Mevlud jer je Hafiz Salih Gašević, Allah mu se smilovao, rođen u Nikšiću, gdje je završio mekteb i ruždiju.  Potom je školovanje nastavio u Istanbulu.  Jedno vrijeme je radio kao gradski finansijski upravnik u Nikšiću, a kasnije je postao kajmekam (gradonačelnik) u Kolašinu, tj. Šahovićima, današnjem Tomaševu.  Upravo u Šahovićima je prepjevao poznati Mevlud Sulejmana Čelebije, Allah mu se smilovao, turskog pobožnjaka i učenjaka iz 14-15 vijeka, čiji je Mevlud našao svoje mjesto u zbirci i na originalnom turskom jeziku.

U predgovoru stoji:

Moliše me kolašinski prviši:

“Nama mevlud bosanski napiši”

I zaista, ko pogleda naslovnu stranicu drugog izdanja (finansirao ga je kao i prvo Hafiz lično) mevluda, štampanog 1893. godine u Skoplju, vidjeće da je puni naziv djela na arapskom: Mevlidu-n-nebijji `ala lisani busnevi. Dakle, Mevlud je pisan na bosanskom jeziku (a ne nekim drugim), i to starom arebicom ili starom jazijom.  1931 je u Sarajevu izdato novo izdanje pisano reformisanom arebicom, koja je nazivana još i arabicom, mektebicom, hrvaticom i matufovačom.

Mevlud Hafiza Saliha Gaševića je u ovoj savremenoj zbirci štampan latinicom i arebicom!  Na navedenoj slici možete vidjeti kako izgledaju dio “O autoru” i “Predgovor” pisani arebicom.  Arebicu može da čita svako ko poznaje arapsko pismo, u šta sam se lično uvjerio, nakon što sam počeo da razaznajem poznati mi jezik!  Slava Allahu!

Hafiz Salih je preselio na bolji svijet u Akovu (Bijelom Polju) gdje je ukopan u haremu Čaršijske džamije – Hadžidžanuše.  Nakon savezničkog bombardovanja ta džamija je srušena.  Na njenom mjestu je danas park sa spomenikom borcima NOR-a (!?).  Hafizovi ostaci su prenešeni u Gornje groblje u Lješnici.  Da ga Allah nagradi džennetom.

Ostali Mevludi

Još jedan Mevlud iz zbirke koji je odštampan i latinicom i arebicom je Mevlud Arifa Sarajlije Brkanića, rahimehullah, a dat je i faksimil ovog Mevluda štampanog 1911. godine u Istanbulu.

Posebno vrijedan pomena je mevlud dr. Safvet-bega Bašagića koji pokazuje dubinu znanja i inteligenciju autora, Allah mu se smilovao. Mirza Safvet (pseudonim) je doktorirao u Beču 1910 iz oblasti islamskih, tj. orijentalnih, jezika sa temom “Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur”.  O autorovom poznavanju bosanskog jezika je suvišno i govoriti.

Dalje slijede Mevludi Hafiza Seida Zenunovića i Rešada Kadića, pomenuti Mevlud na turskom jeziku, a potom i dova na našem jeziku.  Negdje nakon sredine knjige se nalazi izbor ilahija i kasida, među kojima su i dvije ilahije na engleskom jeziku.

Kadija je šerijatski (islamski) sudija/pravnik.

“Sjeća se dalje Nimet-hanuma i vremena Kraljevine Jugoslavije i kaže: Što se tiče tog vremena, sad bih voljela da se ono vrati. Bila je sloboda, nosila sam zar, bila vjeronauka u školama, mektebi, šerijat za muslimane. Komunisti su u nama uništili sve. Žene imaju po 50 godina a ne znaju da klanjaju. Tito nam je poskidao zarove, otkrio nas sve. Šta ću ja, sine moj, biti otkrivena pred nekim drugim i pokazivati se bilo kome osim svom mužu. Tito je nas uništio, a Atatur Turke.”

via Nimet-hanuma Jahić – žena posljednjeg bosanskog kadije.

Odgovori, I dio
Odgovori, II dio

Prema tome, mi smo muslimani, onaki kavi smo: dobri, bolji, najbolji, loši, gori, najgori. Ima nas svakakvih, ali sve dok smo u Islamu ima nade i, naravno, zovemo se muslimani.Preporuka je da se trudimo da Islam upoznamo i u praksi primijenimo i da se uvijek identificiramo kao muslimani, ne drugačije i da znamo da smo muslimani onoliko koliko Islam u praksi primjenjujemo. Islam je život, ne bajkovita priča.

Intervju sa Ebu Hamzom