Ne tako otvoreni blog

30.9.2009.god.
Mirsad Kurgaš, BAR

Originalno postovao ef. Sead Jasavić na Facebook-u pod naslovom:

„Ophođenja“ prema vakufu IZ Crne Gore

Izreka «Prolaze pored njih kao pored turskog groblja» koristi se kao ilustracija o ljudskom nehatu i nebrizi. Mnogima nije poznato da je ista ostala kao živo svjedočanstvo o pogromu muslimana u Srbiji početkom 19.vijeka a prema proklamovanom principu: trećinu pobiti, trećinu pokrstiti a trećinu protjerati.

Iako su činil…i većinu stanovništva u kasabama Beogradskog pašaluka, od Biograda do Prizrena i od Vranja do Užica, ništa od njih nije ostalo, samo paljevine, ruševine i pusta groblja. Danas ni njih nema…

Da se gore navedena nesrećna izreka može odnositi i na crnogorske muslimane osim u prošlosti potvrdu nalazimo i u sadašnjosti. I to ne samo u odnosu drugih prema njima već i njih prema samima sebi!

U Izvještaju o stanju grobalja upućenog Ulema-Medžlisu u Skoplju god.1940. (dokument se nalazi u Arhivu Islamske zajednice Bar) između ostalog se kaže: «…Nigde se ne pokazuje toliki nemar i nesvest muslimana u današnjem dobu za svoje ustanove kao kod grobalja čije je stanje upravo vrlo žalosno. Većina njih su zapuštena, nezagrađena, obrasla u trnju i korovu, ostavljena sama sebi. Kako u gradovima svaka džamija ima pored sebe malo groblje, ono je najčešće zapušteno da umanjuje i izgled same džamije; ograde polomljene, zakrčeni prolazi, nišanluci nagnuti ili srušeni … Muslimani i verski službenici ostaju slepi i dozvoljavaju teško skrnavljenje objekata njihovih predaka … Mnoga su izgubljena ili uzurpirana od vlasti ili pojedinaca … Druga su propala što su došla pod udar trasiranja puteva ili železničkih pruga i dizanja naselja a skoro nigde nisu dobijene naknade za njih …». Navedeni tekst je, nažalost, vrlo aktuelan i poslije sedam desetljeća i odslikava našu stvarnost.

Flagrantan primjer bespravnog otuđenja vakufske imovine odnosi se na ustupanje parcele u sklopu groblja Omerbašića džamije a za potrebe izgradnje zaobilaznice u Starom Baru. Opštini je, za pomenutu namjenu, ustupljeno 470kv.m. uz nadoknadu od 12500 EUR. Tokom završetka pomenute trase građevinske mašine ulaze još 9m unutar džamijskog groblja i tom prilikom se devastira oko 5 mezara (grobova). Opštinsko i rukovodstvo Odbora islamske zajednice (OIZ) Bar režiraju tragikomičnu predstavu u kojoj neki građani Starog Bara glasaju (?) o tome da se ustupi još 85kv.m. groblja. Naravno,rezultat glasanja je bio unaprijed poznat iako su organizatori znali da o vakufskoj imovini,koja je generalno neotuđiva, odlučuje isključivo Mešihat Islamske zajednice koji je dužan da Odluku dostavi u pisanoj formi (Ustav IZ CG,čl.15-17.). Frapantno je da je reagovanje izostalo čak i od onih kojima je islamska tj. pravna nauka struka! Ukupno je ekshumirano 45-50 mezara (zbog starosti istih nije bilo moguće utvrditi tačan broj) a u tu svrhu Opština Islamskoj zajednici uplaćuje 13750EUR!
Osim grubog kršenja Ustava IZ CG povrijeđen je i Zakon o zaštiti kulturno-istorijskih spomenika s obzirom da se Omerbašića džamija nalazi na toj listi a da ne govorimo da je ekshumacija takođe zakonski regulisana i da je mogu obavljati isključivo stručna lica, naravno uz prethodno dobijenu saglasnost nadležnih organa.

Koliko je podgradskog tj. tzv. Kapetanovog groblja barska IZ ustupila Opštini nije bilo moguće tačno utvrditi jer,kako kažu opštinski dužnosnici, «poravnanja» vrše isključivo najviši rukovodioci! A od čelnika IZ ,po pravilu i do sad smo najčešće dobijali dezinformacije (da ne upotrijebimo teži izraz). U medijima je rečeno da se radi o 450kv.m. ali po svemu sudeći radi se o dosta većoj površini. Zahvalnost je tom prilikom upućena i Gradskoj bolnici za takođe ustupljeni dio zemljišta.

Naravno,nigdje nije spomenuto da je ista sagrađena na vakufskom zemljištu gdje se još uvijek mogu naći ostaci mezara! Tako se tokom najsvetijeg islamskog mjeseca Ramazana rovokopačima skrnavi vjekovno muslimansko groblje! S obzirom da se na lokalnom nivou niko nije htio prihvatiti tog posla glavni barski imam angažuje radnu snagu sa Kosova. O nekoj stručnoj ekshumaciji, naravno, ni ovog puta nije bilo ni govora. Imajući u vidu iz prethodnog iskustva kako se lako otuđuje vakufska imovina,čelnici barske IZ ovog puta nijesu ni pokušali da fingiraju sastanak mještana.

Prezentirano je da je to,u stvari,ustupak u zamjenu za proširenje groblja na Belvederu (što,naravno, ne odgovara istini) a uz to je od Opštine dobijeno i 15000EUR. Što bi rekao aktuelni glavni imam (uz to još i predsjednik Sabora IZ,član Mešihata, prof. Medrese…): «živi-živima,mrtvi-mrtvima» i «sve za opšte dobro»… Imajući u vidu masivni kameni zid koji niče na ostacima pomenutog mezaristana, izgleda da nijesu bez osnova glasine o «namještanju» poslova nekim lokalnim tajkunima a uz aktivno učešće već pomenutih čelnika OIZ Bar!? Kako istoričar Š.Rastoder u jednom tekstu iznosi: «…Raspoloživi izvori pokazuju da se brojnim i relativno bogatim vakufima u barskom srezu gazdovalo aljkavo, nemarno, bez precizne evidencije, uz značajne sporove i sumnjičenja oko načina gazdovanja vakufima…».

A prisjetimo se nedavnog moljakanja bošnjačkih lidera da se na mjestu nekadašnjeg muslimanskog groblja na Pobrežju a gdje je izgrađen velelepan park (naravno, uz odgovarajuću simboliku koja je očita kada pogledate satelitski snimak istog: maps.google.com) postavi spomen obilježje. Iskopavanje groblja je vršeno bagerima da bi potom kosti prebacili na groblje pored Cijevne a na podgoričkoj periferiji mogli su se vidjeti ostaci polomljenih nišana (nadgrobni musl.spomenik) bačeni na gomilu!!! Na očigled svih Podgoričana pa i onih čiji preci su bili sahranjeni na tom groblju! Onda i ne čudi da sigurno ogromna većina Podgoričana ne zna da je današnje Pogrebno sagrađeno na muslimanskim kostima! Bjelopoljci, po svemu sudeći,nijesu dalje odmakli: Na mjestu Haznadar Mehmed-agine džamije sagrađena je zgrada Elektroprivrede a u sklopu koje se danas nalazi i kafić simboličnog naziva:»Uskok» («Prosvetina» enciklopedija: «…u borbi protiv Turaka,uskoci su «uskakali» u osvojene oblasti…»). U skladu sa svojim nazivom,pomenuti ugostiteljski objekat se, naočigled bjelopoljskih muslimana ,širi i na prostoru nekadašnjeg groblja otvara veliku baštu! Na prostoru nekadašnje «Hadžidanuše»- čaršijske džamije i groblja,koje li ironije, napravljen je spomenik palim borcima u NOR-u! Dugo nakon toga, kažu, noću se moglo vidjeti bjelasanje kostiju. Simbolike ne nedostaje (da li je to poruka?) ni u Gornjoj mahali gdje
posmrtne ostatke naših predaka čuva «Boginja pravde»: naime, na nekadašnjem muslimanskom groblju sagrađena je zgrada Suda! Pored magistrale a preko puta nekadašnjeg ŠIK «Špiro Dacić» na, naravno opet muslimanskom groblju,sagrađeni su privatni objekti i stambene zgrade. Islamska zajednica nije u stanju da se izbori čak ni za dio za koji posjeduje validnu dokumentaciju a nalazi se kod skretanja prema Gimnaziji!?

Kako od bjelopoljskih muslimana očekivati da se izbore za nešto kada nijesu u stanju da sačuvaju ni postojeće: staro groblje kod benzinske pumpe raskopavali su radnici Javnog komunalnog preduzeća. O angažovanju stručnih lica se vjerovatno nije mnogo ni razmišljalo. Na svečanom otvaranju gasulhane-kapele bilo je otužno slušati hvalospjeve opštinskim i republičkim funkcionerima (među kojim je bilo i onih koji su početkom 90-tih godina prošlog vijeka, a u sklopu zvanične crnogorske politike,premlaćivali bjelopoljske muslimane) i pri tom stajati na kostima svojih predaka. Kada vidimo indiferentan odnos bjelopoljskih (i drugih) muslimana prema svojoj baštini u centru grada zašto bi čudio nedostatak inicijative da se makar obilježe ostaci grobalja (ukoliko postoje) u,recimo, Šahovićima (današnjem Tomaševu) a da ne govorimo o Kolašinu, Mojkovcu Golubovcima, Zeti, H. Novom…

Naprijed je navedeno samo nekoliko primjera gdje su uzurpirana groblja, pa se može samo pretpostaviti kakva je situacija sa ostalom vakufskom tj.imovinom IZ CG (ogromni posjedi sa hiljadama korjena maslina i drugog voća, stambeni i poslovni objekti i dr.) kada su prema grobljima bili ovako uviđavni?

Izostanak reakcije sadašnjeg i prethodnih rukovodstava IZ ne treba da čudi: ako nijesu bili u stanju da se adekvatno brinu osvom groblju zar bi trebalo očekivati da će biti u stanju da ga zaštite od skrnavljenja i uzurpacije? Inače, Ustavom IZ CG predviđeno je da su odgovorna lica, čijom krivicom je otuđena imovina IZ,dužna nadoknaditi svu štetu koja je iz toga nastala (Ustav IZCG čl.17.st.3.)!

U sklopu staranja o svojoj imovini IZ bi trebala da,pored ažurirane postojeće,posjeduje i kompletnu dokumentaciju o oduzetoj imovini. Tako se ne bi desilo da aktuelni reis ne tako davno (naravno, opet putem medija) traži da državni organi produže Zakonom predviđeni rok u kom su vjerske zajednice trebale da podnesu zahtjev za povraćaj oduzete imovine! Vjerovatno bi stim u vezi i angažovanje advokata IZ za povraćaj ogromnog broja oduzetih vakufa bilo svrsishodnije od obračuna sa svojim vjernicima!

E sada,imajući u vidu navedeno postavlja se pitanje zašto ne reaguju organi Isl.zajednice (Odbori, Mešihat, Sabor) odnosno pravosuđe matične nam države? Odgovor je jednostavan: Islamskom zajednicom rukovode oni koji su načinom dolaska na tu funkciju prekršili Ustav i propise Islamske zajednice pa je logičan slijed bilo dalje kriminalno ponašanje istih.
Zvanične crnogorske institucije koje bi trebalo da procesuiraju očigledno kršenje pozitivnih zakonskih propisa,pravdaju se da je to van njihove nadlježnosti (pobogu,pa vjera je odvojena od države!). Naravno, u pitanju je samo deklarativna neutralnost (primjer nedavne ekspresne presude po tužbi rukovodstva IZ protiv svojih vjernika koji su potom izbačeni iz Osmanagića džamije, to najbolje pokazuje). Treba imati u vidu da «držanje u šaci» aktuelnih čelnika IZ (kako na lokalnom tako i republičkom nivou pa i šire) rezultira uplivom istih na glasove muslimanske pastve na svako malo izborima. Ništa na ovim prostorima se ne može u bescjenje dobiti kao glasovi muslimana (kako god se nacionalno izjašnjavali) aktuelnom režimu!

Nesposobnost i nedostatak želje da se na tom planu nešto uradi od strane rukovodstva IZ kao i političkih stranaka koje preferiraju da zastupaju interese muslimansko-bošnjačkog (i dijela albanskog) naroda u C.Gori ne opravdava pojedince koji bi trebali nastojati da makar sačuvaju sjećanje na svoje pretke u smislu sažimanja svih dostupnih podataka koji se odnose na našu kulturno-istorijsku baštinu. Nadam se da je ovo pisanije maker sićušan doprinos tome.

Zvuči poražavajuće ali (imajući u vidu prethodna iskustva) jedno ovakvo reagovanje, iako zasnovano na činjenicama, nije moguće objaviti niti u jednom islamskom glasilu u regionu (osim C.Gore, BiH i Srbija)! Da lirazlog tome trebamo tražiti u često spominjanoj floskuli o islamskom
fatalizmu!?

PODGORICA SA OKOLINOM – KRATAK PRIKAZ POVIJESNOG -ČETRISTOGODIŠNJEG – ISLAMSKOG PERIODA VLADAVINE (1474–1878)

Podgorica je grad koji leži na obalama šest rijeka: Morače, Ribnice, Zete, Sitnice, Mareža i Cijevne, na nadmorskoj visini od 45. metara, a svega 56.km. od mora.

Na osnovu podataka o rimskim putevima izvjesno je da je na mjestu današnjeg grada, kod ušća Ribnice u Moraču, postojala karavanska stanica Alata (Halata), potom i ilirsko-rimski grad Birziminium, ali se isto tako zna da je ovaj prostor bio nastanjen još u mlađem kamenom dobu.

U ilirsko vrijeme su, na području zetsko-bjelopavlićke kotline, živjela ilirska plemena Labeati i Dokleati. Labeati su naseljavali područje od Skadra do današnje Podgorice, a njihovo glavno utvrđenje je bilo Meteon (današnji Medun). Dokleati su živjeli zapadno od današnje Podgorice, niz dolinu Zete pa sve do današnjeg Nikšića. Glavno mjesto im je bila Duklja, grad koji prvi put pominje Ptolomej u 2. vijeku prije nove ere, i koji se nalazio oko tri kilometra sjeverozapadno od današnjeg centra Podgorice, na mjestu gdje se Zeta uliva u Moraču. To je za ono doba bilo veliko mesto, sa 8 do 10 hiljada stanovnika, na prostoru koji je imao jedva nešto više od desetak kilometara u prečniku, ali u kojem je postojala kompletna komunalna infrastruktura. Dokleati su se znatno brže razvijeli nego li Labeati, pa je Duklja u vrijeme Rimljana postala centar provincije Prevalis i doživjela dalji uspon kao privredni, politički i vjerski centar. Prema nekim podacima u to vrijeme je imala skoro 40 hiljada stanovnika. Po njoj se i šire područje nazivalo Duklja, da bi se tek poslije 11. vijeka ustalio naziv – Zeta.

U 5. vijeku, u vrijeme početka raspada Rimskog Carstva, u ove krajeve stižu prva slovenska i avarska plemena. Interes Slovena za stvaranjem sopstvene države i interesi Vizantije su bili u sukobu pa su se vodile stalne borbe tokom kojih i Duklja biva rušena. To se najverovatnije desilo 602. godine, jer od tada nema više pomena o njoj kao o živom gradu. Arheološka iskopavanja na terenu na kome se Duklja nalazila počela su još u 19. vijeku, a nastavljena su poslije Drugog svijetskog rata. Najveća zbirka nađenih ostataka i predmeta nalazi se u Zavičajnom muzeju i u Arheološkoj zbirci Podgorice.

U 11. vijeku, na mjestu nekadašnje Alate, nastaje značajnije novo naselje – Ribnica. Ribnica kasnije dobija naziv Podgorica, a izgleda da su oba naziva sve do 15. vijeka bila uporedo u upotrebi.

Ime Podgorica se prvi put spominje 1326. godine, u jednom kotorskom dokumentu, a potiče od imena brda Gorica u sjevernom dijelu grada. Grad je, u vrijeme Nemanjića, bio razvijen i ekonomski jak. Putem preko Trebinja i Nikšića održavane su intenzivne trgovačke veze sa Dubrovnikom. No Balšići, a kasnije Crnojevići, nisu bili u stanju odoljeti nadolazećoj snazi muslimana-Turaka na ove krajeve, pa je tako Podgorica pala u muslimanske ruke 1474. godine.

Pad Podgorice u muslimanske ruke 1457-77

Muslimani – Osmanlije su 1457.g. u svojim rukama držali Zetu, pa prema tome i naselje Podgoricu, koja je tada imala status trga. U mletačkim izvorima nalazi se podatak da je Podgoricu izgradio neki Hasan-paša još 1466.g.. Ljuba Stojanović navodi da je Podgoricu sultan sagradio 1476.g.. U jednom crkvenom ljetopisu zabilježeno je da je sultan Mehmed krenuo na put u Zetu 1477.g., i da je te godine sazidao grad. Ivan Crnojević je bio u Veneciji 1472.g., i on te godine piše da: Turci hoće za sebe da utvrde Podgoricu. Profesor Dimić smatra da je izmjena vlasti nastala oko 1475.g..

Muslimani – Turci su, do 1477. godine, tu izgradili veliku tvrđavu, koja je postala osnovnom polugom njihove vlasti na ovom prostoru. Iz nje su kretali u kaznene ekspedicije na buntovna i nepokorna okolna plemena, ili se u njoj branili od napada istih. Slavni muslimanski putopisac Evlija Čelebija spominje da je posada tvrđave sastavljena od lokalnih momaka koji “strogo nadziru kotorske, klimentske i crnogorske buntovnike, i ne daju im ni da oči otvore”!!!

Uočavajući strategijski značaj prostora gdje se Ribnica uliva u Moraču, muslimani su tada najprije izgradili jedno manje gradsko utvrđenje oko kojeg se, zatim, počela razvijati i varoš. U periodu izgradnje tvrđave nastao je niz orijentalnih ulica i kuća, koji će kasnije biti poznatiji kao – Stara Varoš.

U dijelu srednjovjekovne Zete, u neposrednoj blizini Duklje, na ušću Ribnice u Moraču, Podgorica se razvijala kao jedan od muslimanskih centara na ovom prostoru. Njen geografski položaj, prvenstveno kao raskrsnice saobraćajnica koje su išle od Skadra prema Onogoštu (Nikšiću) i Dubrovniku, kao i onih koje su polazile od Bara, Budve i Kotora, pa preko Gusinja i Plava dalje ka Istanbulu, bile su prirodni faktori njenog razvoja. Podgorica se razvijala kao drugi centar Skadarskog sandžaka i reprezentirala je veliki broj bošnjačkog, vlaškog i crnogorskog stanovništva koje je bilo u sastavu ovog Sandžaka, a koje je činilo oko 80% ukupnog stanovništva Skadarskog sandžaka u granicama današnje Crne Gore.

Podgorički muslimani

Prve pripadnike islamske vjere u ovim krajevima ne nalazimo u samoj Podgorici koliko u njenoj okolini, tridesetak kilometara sjeveroistočno od nje, u starom utvrđenju Medunu, poznatom još iz vremena Ilira. Osmanlije su ovo utvrđenje zauzeli juna 1455.g., imajući još tada subašu.

U defteru Skadarskog sandžaka u ovom utvrđenju evidentirani su 38 mustahfiza (čuvara tvrđave), i 50 domaćinstava koja su već tada Islam prihvatili sebi za vjeru! Kao dizdar na ovom utvrđenju spominje se Hasan-beg. Ista ličnost pod imenom Hasan-bega Đurđevića sačuvana je u tradiciji ljudi toga kraja, i nju je u svojim djelima opisao sam Marko Miljanov, a spominje ga i dr. Jovan Erdeljanović, što govori o njemu kao starosjediocu – domorocu!

Proces prelaženja domorodačkog stanovništva na Islam u samoj Podgorici, kao i u Skadarskom sandžaku u cjelini, odvijao se nešto sporije nego što je to bio slučaj sa Novim Pazarem, Pljevljima ili Herceg Novim. Činjenica da je svega 1.5% stanovništva Skadarskog sandžaka 1485.g. prešlo na Islam to dovoljno ilustrira.

Približno stotinjak godina kasnije (popis Skadarskog sandžaka iz 1582.g.) u Podgorici je evidentirano 322. domaćinstva, ili osam puta više u odnosu na 1485.g. što ilustrira brzu stopu rasta ukupnog stanovništva. Podgorička nahija, zajedno sa Tuzima, imala je tada 23 sela, sa 994 domaćinstva. I nakon 100 godina na prostorima Meduna i plemena Kuča dinamika prelaženja stanovništva na Islam bila je i dalje brža u odnosu na ravničarski predio Podgorice i njene okoline. To je naročito vidljivo iz izvještaja kotoranina Marijana Bolice, koji je u svom opisu tadašnjeg Skadarskog Sandžaka naznačio da je tokom prve decenije 17 stoljeća u Kučima bilo oko 200 vrlo ratobornih Turaka! Stvarnih Turaka – Osmanlija tamo zapravo nije ni bilo, pa se taj podatak mogao odnositi isključivo na muslimansko – domorodačko – stanovništvo!

Sastav čuvara Medunske tvrđave objasnio je u svojoj knjizi dr. Jovan Erdeljanović, prema kojem su vojnici ove tvrđave poticali iz četiri sela od plemena Kuča: Fundine, Orahova, Koča i Zatrijepča. Iz toga izvodimo zaključak da ih je dosta bilo Albanaca, jer su sela Zatrijebač i Koči oduvijek naseljavali Albanci, a na ostalim prostorima ovog plemena živjelo je izmješano albansko i vlaško stanovništvo pravoslavne vjere.

Podatak Marijana Bolice o 200 ratobornih Turaka govori da je muslimansko stanovništvo na području Meduna i Kuča početkom 17. stoljeća brojilo oko 500 stanovnika, jer je prirodno da je uz 200 muškaraca bio i srazmjeran broj žena, te da je oko 100 stanovnika moglo da predstavlja staračko stanovništvo sa djecom.

Marko Miljanov navodi podatak da je do vremena kučkog vojvode Petra Ilikovića na Medunu bilo 70 kuća Turaka – starosjedilaca! Dr. Jovan Erdeljanović je evidentirao 84. muslimanska bratstva u 17. stoljeću, među kojima Đurđeviće na Ublima, Cikniće na Fundini, Lukačeviće u Zagradi i Orahovu. Među ostalim bratstvima u plemenu Kuča spominju se: Glavatovići, Ganići, Đeševići, Hadrovići, Ibričevići, Kapidžići, Kneževići, Kolenovići, Lukačevići, Ljuhari, Ljuce, Marići, Mekići, Memići, Micani, Mrkulići, Nikočevići, Orahovci, Oručevići, Šarkići, Šabanagići i dr.. Dr. Erdeljanović ističe da su, prema tradiciji Kuča, brojne ugledne porodice tog plemena primile Islam.

Muslimani Meduna i drugih krajeva Kuča izgnani su sa svojih ognjišta 1688.g. nakon što je hrišćanski dio stanovništva ovog plemena stupio u službu Mletačke Republike, i proglasio pripajanje ovih krajeva Mlečanima, ističući mletačku zastavu na tvrđavi Medun!? Tom prilikom su došli u sukob sa skadarskim sandžak-begom Sulejmanom Bušatlijom, kada su i otpočeli opštu borbu protivu pripadnika svog plemena koji su već oko 200 godina pripadali Islamu!?

Izgnana muslimanska bratstva s ovih prostora naselila su se u Podgoricu, Gusinje, Plav, Kolašin, Rožaje, Bihor, Nikšić i širom Novopazarskog Sandžaka. Njihovo prisustvo na tim prostorima bitno je uticalo na promjenu demografske strukture stanovništva i jačanje muslimanske komponente na tim prostorima. Na prostorima Kolašina, Nikšića, Podgorice, Rožaja, Plava i Gusinja, preživjeli muslimani sa Meduna i Kuča spominju se kao ajani i vodeće ličnosti u krajevima gdje su se naselili!

Koncentracija muslimanskog stanovništva u Podgorici i njenoj okolini pojačana je, 24.g. kasnijom, „Istragom Poturica“, iz područja stare Crne Gore. Tada su se iz stare Crne Gore u Podgoricu i njenu okolinu naselili: Osmanagići iz mjesta Bajica kod Cetinja, Ramadanovići iz Čeklića, Vranići … U samoj Podgorici bilo je nekoliko poznatih muslimanskih porodica albanskog porijekla, prvenstveno sa prostora Gruda, pokraj Skadarskog jezera, poput: Krnjića, Lekića, Oručevića, Haverića …

Odnos većinskog muslimanskog stanovništva prema manjinskom hrišćanskom stanovništvu u Podgorici, Andrija Jovićević opisuje na slijedeći način: Muhamedanac smatra grijehom oskrnaviti vjeru svojih sluga … Dešavalo se da se muslimani zavade zbog svojih sluga, i svaki je smatrao, i za dužnost i za čast, da se stavi u odbranu svojeg sluge, makar došlo i do krvi!

Podgoričke džamije

U Podgorici, njenoj bližoj okolini i Spužu, bilo je 19 džamija. Šest ih je bilo u samome gradu Podgorici, 10 u okolnim selima, i 3 u Spužu. Prva je izgrađena 1570.g. kada i prelijepa Husejn-pašina džamija u Pljevljima. Zvala se starogradska ili doganjska džamija. Po nazivu se može zaključiti da su je gradili trgovci i zanatlije čije su radnje nosile naziv „Doganja“. Ostale 4 gradske džamije bile su: Osmanagića, Dračka, Mehmed-hanova (Fatihova) i Hadrovića džamija.

Osmanagića džamija je najvjerojatnije sagrađena nakon 1711.g. kada su Osmanagići, u vrijeme slavne i demokratsko-crnogorske „Istrage Poturica“, prebjegli u Podgoricu. Kasnije je dobila naziv Lukačevića džamija. Džamije u Spužu bile su: Husejn-agina u centru gradskog naselja, džamija u Kosovom lugu i Grbici. Od okolnih džamija dvije su se nalazile u Tuzima, i po jedna u Dinoši, Vranju, Vladnju, Golubovcima, Goričanima, Berislavcima i Medunu!

Podgoričke mahale

Podgorica kao gradsko naselje u kojem su pretežno živjeli muslimani, razvijala se na lijevoj obali Ribnice, do njenog ušća u Moraču. Nosila je naziv „Stara Varoš“. „Nova Varoš“ se kasnije razvijala na desnoj obali Ribnice. Istočni dio grada nosio je naziv „Mićen“. Podgorica je imala 15 mahala, u centralnom dijelu 6, a u istočnom dijelu 9. Ulice, u centralnom dijelu Podgorice, nazivale su se: Osmanagića, Ašik-mahala, Predgrad, Umer, Ljubovića i Alivodića. U istočnom dijelu ulice su nosile nazive prema bratstvima koja su ih naseljavala: Lekića, Krnjića, Kučka, Orahovačka, Mandića, Dekovića, Drač-mahala, Ljiganj, Kiš-mahala …

Podgoričke ćuprije

Na Morači kod Podgorice skadarski sandžak-beg Mahmut-paša Bušatlija izgradio je kameni most koji i dan danas postoji pod nazivom „Vezirov most“. Pored ovog mosta, u Podgorici postoje još dva mosta. Jedan je „Kapidžića most“ na Ribnici, kojeg su izgradili begovi Avdovići. Na Cijevni su izgrađena tri mosta. Tu su zatim „Begov most“ na Zeti, „Most na Zeti“ kod Duklje, „Carev most“ na Plješivcima, „Grlo na Morači“, na putu Podgorca-Kolašin, te most iznad Žabljaka.

Administrativni status Podgorice

Od svog nastanka Podgorica je imala status kadiluka. Ovom kadiluku je pripadao i Spuž, a od 1521.g. pripojen mu je i crnogorski kadiluk. Tokom 16. stoljeća postojao je zajednički podgoričko – crnogorski kadiluk, da bi tokom 17. stoljeća u Crnoj Gori bio formiran zaseban Kadiluk koji je postojao sve do – demokratske – „Istrage Poturica“ u Staroj Gori Crnoj, 1711.g..

Od septembra 1756.g., podgorički kadiluk je bio izdvojen iz Skadarskog sandžaka (Rumelijski Vilajet), i pripojen Hercegovačkom sandžaku (Bosanski Vilajet)! Takva odluka bila je obrazložena permanentnim učešćem Bošnjaka u održavanju reda na ovim prostorima, i gušenju pobuna kod izvršene „Istrage Poturica“. Osim toga, takva odluka se zasnivala i na tome što je podgoričko stanovništvo pretežno bilo – Bošnjačko! Takvoj odluci se suprostavljao Mahmut-paša Bušatlija, pa je, u vezi s time, bilo i oružanih sukoba!?

Od 1835.g. podgorički kadiluk ponovo je pripojen Skadarskom sandžaku sa obrazloženjem da su crnogorski pobunjenici prekinuli saobraćajnicu Podgorica-Nikšić, da je Hercegovačkom sandžaku otežana komunikacija sa Podgoricom, što nije bio slučaj i sa Skadrom.

Velike sile poklanjaju Crnoj Gori Podgoricu i Spuž

Kada je Baru zaprijetila opasnost od zapadanja u neprijateljske ruke, Sahib-paša, komandant Podgorice, je odmah poslao jedan dio svoje vojske u Skadar kako bi pomogli opkoljenim muslimanima u Baru. Crnogorski vojvoda Marko Miljanov je bio zadužen paziti na Podgoricu i Spuž. Komandant garnizona u Podgorici je bio Mufti-paša, koji je pod svojom komandom imao 2.000 boraca u Podgorici, i 1.600 u Spužu. Između njegove vojske i Crnogoraca se odigrao žestok sukob 31. januara 1878.g., poslije čega se povukao u Podgoricu. To je bila posljednja borba podgoričkih i spuških branitelja jer je u junu iste godine na Berlinskom kongresu donijeta odluka da se i ova dva grada predaju Crnoj Gori.

Postislamski – podgorički – period

Tek 1878. godine Podgorica je, odlukom Berlinskog kongresa, pripojena Crnoj Gori. Evo kako se grad opisuje u knjizi “Zemljopis Knjaževine Crne Gore”, iz 1895. godine, iz koje su učila djeca u trećem razredu osnovne škole: “Glavno je mjesto u ovoj nahiji Podgorica, koja se nalazi na utoku rijeke Ribnice u Moraču. Ono je najveća varoš u Crnoj Gori. Ima oko 6.000 stanovnika. (…) U Podgorici su dvije pravoslavne crkve i jedna rimokatolička, nekoliko džamija, zemljodjelska škola, osnovna muška i ženska škola, mejtep, okružni i varoški sud, opština, pošta, telegraf i čitaonica. Ovo je po trgovini prvo mjesto u državi. Oslobođeno je ispod Turaka 1879. godine. Ovdje se rodio veliki srpski vladar Nemanja. Blizu Podgorice nalazi se knjažev dvorac Kruševac na desnoj obali rijeke Morače. Na Morači je čuveni „Vezirov most“. Na utoku rijeke Zete u Moraču nalaze se razvaline staroga grada Duklje.”

U Prvom svjetskom ratu Podgoricu su napale austrijske trupe, a oslobođena je 1918. godine. U periodu između dva svjetska rata imala je oko 13.000 stanovnika. U Drugom svjetskom ratu bombardovana je više od sedamdeset puta i bila potpuno razorena, a poginulo je 4.100 stanovnika. Oslobođena je 19. decembra 1944. godine. Od 13.jula 1946. (kada je postala i glavni grad Republike Crne Gore) do 2. aprila 1992. nosila je ime – Titograd.

priredio: Sead ef. Jasavić

Povod pisanja: jedan blog post

Nakon malo eksperimentisanja sa pretragom Interneta najbolje rezultate sam dobio sa sljedećim linkom:
http://www.google.com/search?q=(kombinat+aluminijuma|kap)+crna+gora+glenkor

Evo i odabranih članaka/web stranica:
1. Dan: Koliko glasača, toliko vaučera, Crnogorska jurnjava za milijardama, 2005-05-28
2. PCNEN: “Prvo su potpisivali ugovore, pa od Vlade tražili pristanak”, bivši predsjednik SDP Žarko Rakčević objašnjava kako su utanačena dugovanja KAP-a prema Glenkoru, Vektri i Standard banci, 2004-07-21
3. PZP: Strategija prestrukturiranja i razvoj kombinata aluminijuma
4. Dan: Kako je uništavan podgorički kombinat aluminijuma, “Vektra” najveći povjerilac KAP-a, 2005-05-28

Napomena: video sadrži muziku.

Izvor.