Ne tako otvoreni blog

via: monteislam.com

Mešihat Islamske zajednice u Crnoj Gori, i ove godine organizuje akciju klanja kurbana za potrebe ishrane učenika Medrese u Podgorici. Uplatom kurbana za potrebe Medrese pomaže se da 94 učenika imaju svakodnevni obrok, čime se u velikoj mjeri olakšava rad ovoj islamskoj odgojno-obrazovnoj instituciji. Cijena uplate iznosi 140,00 €.

Žiro-račun: 550-3616-02
Primalac: Mešihat Islamske zajednice u Crnoj Gori
Sa naznakom: Uplata za kurban
INSTRUKCIJE ZA UPLATE IZ INOSTRANSTVA

وَلِلَّهِ عَلَى ٱلنَّاسِ حِجُّ ٱلْبَيْتِ مَنِ ٱسْتَطَاعَ إِلَيْهِ سَبِيلًا ۚ وَمَن كَفَرَ فَإِنَّ ٱللَّهَ غَنِىٌّ عَنِ ٱلْعَـٰلَمِينَ

Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti; a onaj koji neće da vjeruje – pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome.

Časni Kur’an, sura Ali-Imran: 97

لَبَّيْكَ اللَّهُمَّ لَبَيْكَ, لَبَّيْكَ لَا شَرِيكَ لَكَ لَبَّيْكَ. إِنَّ الْحَمْدَ وَ النِّعْمَتَ لَكَ وَ الْمُلْكَ, لَا شَرِيكَ لَكَ.

via bosnjaci.net

BRAĆO MUSLIMANI I MUSLIMANKE!
Danas, kada narodi Jugoslavije udaraju temelje krvlju stečenim tekovinama Narodno-oslobodilačke borbe i sprovode u djelo Petogodišnji plan, potrebno je da i mi muslimani i muslimanke ne ostanemo po strani, nego da dademo svoj doprinos u velikom djelu izgradnje i obnove naše zemlje.
(…)
13. jul je dan početka borbe crnogorskog naroda. On je praznik svih poštenih ljudi Crne Gore. U danima 13-o julskog ustanka mi smo bili pod okupatorom, nijesmo mogli biti uključeni u borbu crnogorskog naroda za njegovo oslobođenje. Zato danas, kada se proslavlja ovaj dan, neka ne bude ni jedne muslimanke koja će na proslavu izaći sa feredžom, neka ne bude ni jedne koja će sakrivena ostati kod kuće da mirno posmatra druge.Neka nam to bude poziv svim našim ženama za masovno i konačno skidanje feredže.

30.9.2009.god.
Mirsad Kurgaš, BAR

Originalno postovao ef. Sead Jasavić na Facebook-u pod naslovom:

„Ophođenja“ prema vakufu IZ Crne Gore

Izreka «Prolaze pored njih kao pored turskog groblja» koristi se kao ilustracija o ljudskom nehatu i nebrizi. Mnogima nije poznato da je ista ostala kao živo svjedočanstvo o pogromu muslimana u Srbiji početkom 19.vijeka a prema proklamovanom principu: trećinu pobiti, trećinu pokrstiti a trećinu protjerati.

Iako su činil…i većinu stanovništva u kasabama Beogradskog pašaluka, od Biograda do Prizrena i od Vranja do Užica, ništa od njih nije ostalo, samo paljevine, ruševine i pusta groblja. Danas ni njih nema…

Da se gore navedena nesrećna izreka može odnositi i na crnogorske muslimane osim u prošlosti potvrdu nalazimo i u sadašnjosti. I to ne samo u odnosu drugih prema njima već i njih prema samima sebi!

U Izvještaju o stanju grobalja upućenog Ulema-Medžlisu u Skoplju god.1940. (dokument se nalazi u Arhivu Islamske zajednice Bar) između ostalog se kaže: «…Nigde se ne pokazuje toliki nemar i nesvest muslimana u današnjem dobu za svoje ustanove kao kod grobalja čije je stanje upravo vrlo žalosno. Većina njih su zapuštena, nezagrađena, obrasla u trnju i korovu, ostavljena sama sebi. Kako u gradovima svaka džamija ima pored sebe malo groblje, ono je najčešće zapušteno da umanjuje i izgled same džamije; ograde polomljene, zakrčeni prolazi, nišanluci nagnuti ili srušeni … Muslimani i verski službenici ostaju slepi i dozvoljavaju teško skrnavljenje objekata njihovih predaka … Mnoga su izgubljena ili uzurpirana od vlasti ili pojedinaca … Druga su propala što su došla pod udar trasiranja puteva ili železničkih pruga i dizanja naselja a skoro nigde nisu dobijene naknade za njih …». Navedeni tekst je, nažalost, vrlo aktuelan i poslije sedam desetljeća i odslikava našu stvarnost.

Flagrantan primjer bespravnog otuđenja vakufske imovine odnosi se na ustupanje parcele u sklopu groblja Omerbašića džamije a za potrebe izgradnje zaobilaznice u Starom Baru. Opštini je, za pomenutu namjenu, ustupljeno 470kv.m. uz nadoknadu od 12500 EUR. Tokom završetka pomenute trase građevinske mašine ulaze još 9m unutar džamijskog groblja i tom prilikom se devastira oko 5 mezara (grobova). Opštinsko i rukovodstvo Odbora islamske zajednice (OIZ) Bar režiraju tragikomičnu predstavu u kojoj neki građani Starog Bara glasaju (?) o tome da se ustupi još 85kv.m. groblja. Naravno,rezultat glasanja je bio unaprijed poznat iako su organizatori znali da o vakufskoj imovini,koja je generalno neotuđiva, odlučuje isključivo Mešihat Islamske zajednice koji je dužan da Odluku dostavi u pisanoj formi (Ustav IZ CG,čl.15-17.). Frapantno je da je reagovanje izostalo čak i od onih kojima je islamska tj. pravna nauka struka! Ukupno je ekshumirano 45-50 mezara (zbog starosti istih nije bilo moguće utvrditi tačan broj) a u tu svrhu Opština Islamskoj zajednici uplaćuje 13750EUR!
Osim grubog kršenja Ustava IZ CG povrijeđen je i Zakon o zaštiti kulturno-istorijskih spomenika s obzirom da se Omerbašića džamija nalazi na toj listi a da ne govorimo da je ekshumacija takođe zakonski regulisana i da je mogu obavljati isključivo stručna lica, naravno uz prethodno dobijenu saglasnost nadležnih organa.

Koliko je podgradskog tj. tzv. Kapetanovog groblja barska IZ ustupila Opštini nije bilo moguće tačno utvrditi jer,kako kažu opštinski dužnosnici, «poravnanja» vrše isključivo najviši rukovodioci! A od čelnika IZ ,po pravilu i do sad smo najčešće dobijali dezinformacije (da ne upotrijebimo teži izraz). U medijima je rečeno da se radi o 450kv.m. ali po svemu sudeći radi se o dosta većoj površini. Zahvalnost je tom prilikom upućena i Gradskoj bolnici za takođe ustupljeni dio zemljišta.

Naravno,nigdje nije spomenuto da je ista sagrađena na vakufskom zemljištu gdje se još uvijek mogu naći ostaci mezara! Tako se tokom najsvetijeg islamskog mjeseca Ramazana rovokopačima skrnavi vjekovno muslimansko groblje! S obzirom da se na lokalnom nivou niko nije htio prihvatiti tog posla glavni barski imam angažuje radnu snagu sa Kosova. O nekoj stručnoj ekshumaciji, naravno, ni ovog puta nije bilo ni govora. Imajući u vidu iz prethodnog iskustva kako se lako otuđuje vakufska imovina,čelnici barske IZ ovog puta nijesu ni pokušali da fingiraju sastanak mještana.

Prezentirano je da je to,u stvari,ustupak u zamjenu za proširenje groblja na Belvederu (što,naravno, ne odgovara istini) a uz to je od Opštine dobijeno i 15000EUR. Što bi rekao aktuelni glavni imam (uz to još i predsjednik Sabora IZ,član Mešihata, prof. Medrese…): «živi-živima,mrtvi-mrtvima» i «sve za opšte dobro»… Imajući u vidu masivni kameni zid koji niče na ostacima pomenutog mezaristana, izgleda da nijesu bez osnova glasine o «namještanju» poslova nekim lokalnim tajkunima a uz aktivno učešće već pomenutih čelnika OIZ Bar!? Kako istoričar Š.Rastoder u jednom tekstu iznosi: «…Raspoloživi izvori pokazuju da se brojnim i relativno bogatim vakufima u barskom srezu gazdovalo aljkavo, nemarno, bez precizne evidencije, uz značajne sporove i sumnjičenja oko načina gazdovanja vakufima…».

A prisjetimo se nedavnog moljakanja bošnjačkih lidera da se na mjestu nekadašnjeg muslimanskog groblja na Pobrežju a gdje je izgrađen velelepan park (naravno, uz odgovarajuću simboliku koja je očita kada pogledate satelitski snimak istog: maps.google.com) postavi spomen obilježje. Iskopavanje groblja je vršeno bagerima da bi potom kosti prebacili na groblje pored Cijevne a na podgoričkoj periferiji mogli su se vidjeti ostaci polomljenih nišana (nadgrobni musl.spomenik) bačeni na gomilu!!! Na očigled svih Podgoričana pa i onih čiji preci su bili sahranjeni na tom groblju! Onda i ne čudi da sigurno ogromna većina Podgoričana ne zna da je današnje Pogrebno sagrađeno na muslimanskim kostima! Bjelopoljci, po svemu sudeći,nijesu dalje odmakli: Na mjestu Haznadar Mehmed-agine džamije sagrađena je zgrada Elektroprivrede a u sklopu koje se danas nalazi i kafić simboličnog naziva:»Uskok» («Prosvetina» enciklopedija: «…u borbi protiv Turaka,uskoci su «uskakali» u osvojene oblasti…»). U skladu sa svojim nazivom,pomenuti ugostiteljski objekat se, naočigled bjelopoljskih muslimana ,širi i na prostoru nekadašnjeg groblja otvara veliku baštu! Na prostoru nekadašnje «Hadžidanuše»- čaršijske džamije i groblja,koje li ironije, napravljen je spomenik palim borcima u NOR-u! Dugo nakon toga, kažu, noću se moglo vidjeti bjelasanje kostiju. Simbolike ne nedostaje (da li je to poruka?) ni u Gornjoj mahali gdje
posmrtne ostatke naših predaka čuva «Boginja pravde»: naime, na nekadašnjem muslimanskom groblju sagrađena je zgrada Suda! Pored magistrale a preko puta nekadašnjeg ŠIK «Špiro Dacić» na, naravno opet muslimanskom groblju,sagrađeni su privatni objekti i stambene zgrade. Islamska zajednica nije u stanju da se izbori čak ni za dio za koji posjeduje validnu dokumentaciju a nalazi se kod skretanja prema Gimnaziji!?

Kako od bjelopoljskih muslimana očekivati da se izbore za nešto kada nijesu u stanju da sačuvaju ni postojeće: staro groblje kod benzinske pumpe raskopavali su radnici Javnog komunalnog preduzeća. O angažovanju stručnih lica se vjerovatno nije mnogo ni razmišljalo. Na svečanom otvaranju gasulhane-kapele bilo je otužno slušati hvalospjeve opštinskim i republičkim funkcionerima (među kojim je bilo i onih koji su početkom 90-tih godina prošlog vijeka, a u sklopu zvanične crnogorske politike,premlaćivali bjelopoljske muslimane) i pri tom stajati na kostima svojih predaka. Kada vidimo indiferentan odnos bjelopoljskih (i drugih) muslimana prema svojoj baštini u centru grada zašto bi čudio nedostatak inicijative da se makar obilježe ostaci grobalja (ukoliko postoje) u,recimo, Šahovićima (današnjem Tomaševu) a da ne govorimo o Kolašinu, Mojkovcu Golubovcima, Zeti, H. Novom…

Naprijed je navedeno samo nekoliko primjera gdje su uzurpirana groblja, pa se može samo pretpostaviti kakva je situacija sa ostalom vakufskom tj.imovinom IZ CG (ogromni posjedi sa hiljadama korjena maslina i drugog voća, stambeni i poslovni objekti i dr.) kada su prema grobljima bili ovako uviđavni?

Izostanak reakcije sadašnjeg i prethodnih rukovodstava IZ ne treba da čudi: ako nijesu bili u stanju da se adekvatno brinu osvom groblju zar bi trebalo očekivati da će biti u stanju da ga zaštite od skrnavljenja i uzurpacije? Inače, Ustavom IZ CG predviđeno je da su odgovorna lica, čijom krivicom je otuđena imovina IZ,dužna nadoknaditi svu štetu koja je iz toga nastala (Ustav IZCG čl.17.st.3.)!

U sklopu staranja o svojoj imovini IZ bi trebala da,pored ažurirane postojeće,posjeduje i kompletnu dokumentaciju o oduzetoj imovini. Tako se ne bi desilo da aktuelni reis ne tako davno (naravno, opet putem medija) traži da državni organi produže Zakonom predviđeni rok u kom su vjerske zajednice trebale da podnesu zahtjev za povraćaj oduzete imovine! Vjerovatno bi stim u vezi i angažovanje advokata IZ za povraćaj ogromnog broja oduzetih vakufa bilo svrsishodnije od obračuna sa svojim vjernicima!

E sada,imajući u vidu navedeno postavlja se pitanje zašto ne reaguju organi Isl.zajednice (Odbori, Mešihat, Sabor) odnosno pravosuđe matične nam države? Odgovor je jednostavan: Islamskom zajednicom rukovode oni koji su načinom dolaska na tu funkciju prekršili Ustav i propise Islamske zajednice pa je logičan slijed bilo dalje kriminalno ponašanje istih.
Zvanične crnogorske institucije koje bi trebalo da procesuiraju očigledno kršenje pozitivnih zakonskih propisa,pravdaju se da je to van njihove nadlježnosti (pobogu,pa vjera je odvojena od države!). Naravno, u pitanju je samo deklarativna neutralnost (primjer nedavne ekspresne presude po tužbi rukovodstva IZ protiv svojih vjernika koji su potom izbačeni iz Osmanagića džamije, to najbolje pokazuje). Treba imati u vidu da «držanje u šaci» aktuelnih čelnika IZ (kako na lokalnom tako i republičkom nivou pa i šire) rezultira uplivom istih na glasove muslimanske pastve na svako malo izborima. Ništa na ovim prostorima se ne može u bescjenje dobiti kao glasovi muslimana (kako god se nacionalno izjašnjavali) aktuelnom režimu!

Nesposobnost i nedostatak želje da se na tom planu nešto uradi od strane rukovodstva IZ kao i političkih stranaka koje preferiraju da zastupaju interese muslimansko-bošnjačkog (i dijela albanskog) naroda u C.Gori ne opravdava pojedince koji bi trebali nastojati da makar sačuvaju sjećanje na svoje pretke u smislu sažimanja svih dostupnih podataka koji se odnose na našu kulturno-istorijsku baštinu. Nadam se da je ovo pisanije maker sićušan doprinos tome.

Zvuči poražavajuće ali (imajući u vidu prethodna iskustva) jedno ovakvo reagovanje, iako zasnovano na činjenicama, nije moguće objaviti niti u jednom islamskom glasilu u regionu (osim C.Gore, BiH i Srbija)! Da lirazlog tome trebamo tražiti u često spominjanoj floskuli o islamskom
fatalizmu!?

Kroz analizu i poređenje Njegoševog i Mažuranićevog antiislamizma, prof. Kilibarda upućuje na neodrživost dogmatskog pristupa vladičinom djelu i potrebu njegovog kritičkog i suptilnijeg iščitavanja

Pjevanje u maniru homerskog sažimanja.

I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” – Naprotiv, oni su živi, ali vi to ne osjećate. (Kur’an: El-Bekara, 154)

U ovoj monografiji, čiji je autor Muharem Omerdić, Allah ga sačuvao, se navode imami, učenici medresa, studenti Fakulteta islamskih nauka, profesori i saradnici muslimanskih kulturno-obrazovnih ustanova u Bosni i Hercegovini te ostali službenici Islamske zajednice koji su stradali u ratu u Bosni.

Neki odlomci iz Uvoda:

Ova monografija o bosanskim imamima šehidima samo je jedna stranica teške i goleme knjige o sudbini muslimana, islama i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. U njoj se govori o onima koji su slika i prilika svoga naroda, iz kojeg su potekli, s kojim su živjeli i radili, o ljudima koji su svoj narod učili islamu, ljubavi, toleranciji i dobroti.

Tekstovi koji slijede više su šutnja i uzdah mučenih, ranjenih, poniženih i često na
neshvatljivo jeziv način ubijenih pravednika. Njihovi su likovi junaci koji su mirno i sigurno zaleđe zamijenili borbom za opstanak svoga naroda i svoje domovine, s čežnjom iščekujući najveći dar što ga smrtni čovjek može dobiti – šehidsko odličje.

Strateški cilj agresora na Bosnu i Hercegovinu bio je uništenje bošnjačkog naroda i
njegove duhovne i materijalne kulture te podjela ove suverene države između Srbije i Hrvatske.  U beogradskom fašističkom projektnom centru, u kome se godinama planirala metodologija, sredstva i dinamika agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao primarna odrednica ovoga plana bio je i ostao genocid nad Bošnjacima, u kojem su fašisti vidjeli najkraći i najefikasniji put do
cilja. Ohrabreni ogromnom nesrazmjerom vojne moći u odnosu na Bošnjake, a usto zaraženi i opijeni mitomanskom mržnjom prema islamu i muslimanima, agresori su planski i žestoko udarili po svim vitalnim i strateškim tačkama države Bosne i Hercegovine i svim zasadama bošnjačke duhovne i materijalne kulture: po džamijama, tekijama, bibliotekama, institutima, školama, spomenicima, mezaristanima i dr. Ubijali su i progonili sve Bošnjake odreda, a kad bi
red došao na imama ili nekog drugog službenika Islamske zajednice, tad su bili posebno svirepi, vjerujući da će tako zadati posebno težak udarac svim svojim žrtvama.
Kao samo bilo svoga naroda, u presudnim trenucima borbe za opstanak, imami nisu ni na trenutak pomišljali da napuste svoju zemlju i svoj narod. Naprotiv, preuzimajući ogromnu odgovornost pred Bogom, narodom i poviješću, oni su svojim ličnim primjerom pokazivali da je otpor zlu jedini ispravan odgovor agresoru i agresiji kojoj je suverena država Bosna i Hercegovina bila izložena od 1992. do 1995. godine. Budući da je takvo njihovo držanje ohrabrujuće djelovalo
na bošnjački narod, imami su na sebe navukli još veći bijes rušitelja Bosne i Hercegovine.

Započelo je uništavanje svega što ima ikakvu vezu s islamom. Paljene su stare čaršijske četvrti s prepoznatljivom muslimanskom arhitekturom, a u novijoj povijesti ne pamti se tako stravičan progon i pogrom nad imamima.

Crkveni velikodostojnici ni prstom nisu maknuli da pomognu u spašavanju zatočenih imama, premda su to mogli i premda se to od njih očekivalo. Upućivani su im apeli, poruke, molbe, pisma… Sva zalaganja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini bila su nedovoljna da se probudi savjest vođstva Srpske pravoslavne crkve, kako bi se oslobodili imami koji su bili zatočeni u zločinačkim koncentracionim logorima, ili kako bi se barem saznalo nešto o sudbini
onih koji su nestali. Reisul-ulema Islamske zajednice dva je puta slao pismene apele patrijarhu Srpske pravoslavne crkve (SPC) Pavlu za spašavanje pojedinih imama koji su bili u zatočeništvu u srpskim koncentracionim logorima, ali nikada nije bilo nikakva odgovora.
Nažalost, prave osude zločina i kažnjavanja njihovih počinilaca nismo vidjeli ni do danas. Preko toga se prelazi šutke, kao da se to događalo negdje daleko, u nekoj drugoj zemlji, kao da se to ne tiče ni ove zemlje ni ovih ljudi, ni njihove prošlosti ni njihove budućnosti.

Imami šehidi – monografija, Muharem Omerdić

Originalni link na rijasetovom sajtu.

U srcu apartheida
Piše: Fatmir Alispahić
Objavljeno u „Saffu“, br 249, od 14. avgusta 2009.

U septembru 2002. održao sam tribinu u Stocu. Bio je to prvi politički skup Bošnjaka nakon povratka u grad na Bregavi. Godinu prije, bio sam u Žepču. I tamo su Bošnjaci razumijevali da bez političkog povratka nema povratka. Zato smo javno otvorili bošnjački politički dijalog, svjedočeći da Bošnjaci misle politički živjeti i u Stocu i u Žepču. A bilo je to vrijeme kada su Bošnjaci nadljudskom snagom nadrastali zastrašivanja hrvatskih ekstremista, uvjeravajući ove horde kockastih kukavica kako je ovozemaljski strah u Bošnjaku ubijen zauvijek, u ime života i bogobojaznosti. Proći će još nekoliko godina a da bošnjačka politika ne iskaže ni minimum razumijevanja za probleme Bošnjaka u Stocu i Žepču. Kao uostalom i za druga rubna, a zapravo centralna mjesta bošnjačkog opstanka.

Kockaste kukavice
Sedam godina poslije Medžlis Islamske zajednice Prozor me je pozvao da održim tribinu o kulturi pamćenja, u povodu 16. godišnjice stradanja Bošnjaka Prozora. Kada sam došao u Prozor, ništa nisam znao o „suživotu“ Bošnjaka i Hrvata. Znao sam ponešto o zločinima zagrebačke Hrvatske vojske i HVO-a nad bošnjačkim civilima u Prozoru. Nešto mi je Bakira Hasečić govorila i o silovanju Bošnjakinja. Ali, nisam znao da svako malo Hrvati u Prozoru priređuju bal vampira, kada divljaju ulicama, uzvikuju ustaške parole, pjevaju ustaške pjesme, a Bošnjaci se, sa svojom djecom, hitro sklanjaju u kuće, dok gungula ne prođe.
A zašto ja o tome ništa nisam znao? Dva su razloga. Prvo, zato što mediji koji djeluju pod dejtonskom kontrolom o tome ne izvještavaju, jer za njih ne postoje ljudska prava Bošnjaka; dokaza o tome je mnogo. Drugo, što su Bošnjaci svukud, pa i u Prozoru, zapali u budalaštinu duranja zla, kao da se sabur tiče stvari koje se mogu i moraju mijenjati, protiv kojih se može i mora boriti. Bošnjaci u Prozoru šute o svojim mukama, računajući da će se hrvatski ekstremisti opametiti, ili otrijezniti, pa će život opet ući u iluziju suživota. Tako sam došao u Prozor, da pričam o kulturi pamćenja, o jednakoj odgovornosti i pobratimstvu u zločinu velikosprskih i velikohrvatski fašista. Narod se okupio, slušao, odobravao. Tribina se završila, poslikali smo se za uspomenu i poselamili, sa obećanjem da ću im opet doći. Ali, svi smo bili nemalo iznenađeni kada smo na izlasku iz dvorane, iz hola Doma kulture, na ulici ugledali ustaški odbor za doček. Bila je to kolona vozila sa hrvatskim zastavama, sa mladićima u kockastim majicama, koji su sjedili na haubama, vratima i krovovima automobila, mahali, urlali, zavijali, galamili, kao da je upravo reprezentacija susjedne Hrvatske postala prvak svijeta u nečemu. A nije. A šta je? Oni su slavili zločin nad Bošnjacima, oni su urlali uinat obilježavanju 16. godišnjice zločina nad Bošnjacima Prozora, jer da su išta drugo slavili, ne bi tako slavili, niti biti po zna koliko puta obišli u toj koloni automobila oko zgrade Doma kulture, poručujući okupljenim Bošnjacima da će biti kažnjeni, vrijeđani, zastrašivani zato što pamte svoje žrtve. Narod je neko vrijeme čekao da se ekstremisti raziđu, ali se ubrzo uvidjelo da kolona automobila ne prolazi, već kruži oko Doma kulture.
Kada sam predložio glavnom prozorskom imamu i domaćinu manifestacije Safetu efendiji Pozderu da krenemo, i kada mi je on rekao da je bolje da još malo sačekamo, razumio sam da moje i njegovo viđenje ove situacije nije isto. Nedirnut ovom vrstom iskustava ja uopće nisam razumio da u toj koloni ima nešto opasno. A efendija je znao. Ali, nije ni slutio da će kockaste kukavice udariti na njegovu trudnu ženu. Efendijina hanuma je odmah poslije tribine krenula prema kući, računajući da je njena trudnoća štiti od eventualnih neprijatnosti. Nju su udarili motkom po glavi, motkom na kojoj je visila hrvatska zastava. Potrčala je prozorskim uličicama i sklonila se u džamijsko dvorište. Dok smo čekali u holu Doma kulture efendija Pozder nije znao da mu je žena napadnuta.

Uspravnost glavnog imama
U toj atmosferi linča i neizvijesnosti upamtio sam dvije slike koje vam želim približiti. Naime, kada smo vidjeli da se ekstremisti ne namjeravaju razići, efendija Pozder i ja smo krenuli vani, a za nama, u koloni, i mnogi koji su čekali u holu. Sa pojavom efendije Pozdera na ulici pojačalo se divljačko vrištanje i trubljenje iz automobila. Činilo se kako će se ta buka, poput bujice, preliti u fizički nasrtaj na nas. Prolazili smo uskim prozorskim uličicama tik do razularenih ekstremista. Efendija Pozder nije ni pomišljao da skine ahmediju, da odstrani svoj imamski identitet i tako pokuša utišati ili umilostiti ekstremiste. On je odvažno, smireno, odlučno koračao ulicama Prozora, svjedočeći odlučnost da se bude Bošnjakom i muslimanom. Ostao sam ganut ovim prizorom koji će mi cijeloga života ostati u pamćenju kao slika bošnjačke uspravnosti i koju ću, gdje god mogu, i kad god mogu, prepričavati kao uzor i kao uputu.
Druga slika koju vam želim približiti jeste slika dvojice bošnjačkih dječaka, koje je njihova mati dovela na tribinu da se uče bitnosti pamćenja. Kako su ulice uske, i kako idemo u koloni, ova dva dječaka idu ispred majke, ali majka može samo jednom od njih da stavi ruku za rame, da mu tako ublaži strah, a drugog ne može da dohvati, pa ga dva-tri-put dotiče prstom, tek toliko da vidi, da osjeti, da je ona tu, uz njega, da se ne plaši ovih divljaka koji su mu zaposjeli grad, ulice, djetinjstvo, život. Spazio sam u jednom okretu šta se događa i priletio ovoj hrabroj majci u pomoć, zagrlio dječaka, pomilovao ga po kosi, i onda smo zajedno nastavili ići dalje, kao da nas se to divljanje baš ništa ne tiče.
Mogao bih sad o osjećajima te dvojice dječaka napisati esej. Kako li izgleda odrastati u Prozoru, zvati i osjećati svojim grad u kome ti svako malo organizirane horde fašista stavljaju do znanja da tu ne pripadaš, da je to njihovo, ubistvima osvojeno i istrajavanjem u zločinu popečatano? Djetinjstvo je samo po sebi horizont želja i iščekivanja, a čemu se mogu nadati bošnjačka djeca u Prozoru kad vide roditelje koji strahuju za njihovu bezbjednosti ili kad čuju da je motkom sa hrvatskom zastavom po glavi udarena trudna efendijina žena?!
Sjećam se, strašno me je pogodilo kada su 2003. u Neumu kamenovane dvije bošnjačke djevojčice, iz Kaćuna pored Busovače, koje su tu došle na ekskurziju. Oblivene krvlju prebačene su u Mostar jer im u Neumu, kao muslimankama, nisu htjeli pružiti pomoć. U tekstu pod naslovom „Bošnjačke Ane Frank“ napisao sam i ovo: „Činjenica da su dvije bošnjačke djevojčice, u jeku djetinjstva, bile prisiljene da prostranstva osmijeha, učenja i igre, zamijene bolom, krvlju i poniženjem, trebala bi obavezivati svakoga ko misli da osjeća Boga.“ Ali, ovo u Prozoru sam opipao svojim očima i vidio grč majke koja nastoji zaštititi svoje sinove, i osjetio strah ovih dječaka koji se sklanjaju u stranu, što više ka zidovima kuća, što dalje od hrvatskih divljaka, u tom uskom prolazu, gdje je svaki centimetar bijega dragocjen kao bunker, kao šansa da se izbjegne dodir bijesa.

Bošnjački progonitelji islama
Nakon događaja u Prozoru postao sam zreliji za jedno iskustvo, koje se u danima poslije potvrdilo šutnjom i bezosjećajnošću dejtonskog društva i potkupljene bošnjačke politike. Kakvo je to iskustvo? To je iskustvo života u okupiranom, korumpiranom i zločinačkom društvu, u islamofobičnom i muslimomrzačkom ambijentu, u kome mlaćenje trudne efendijine žene – zato što je muslimanka – ne izaziva nikakvu reakciju, nikakvu sućut, nikakvo zgražavanje. A to su događaji na koje bi se moralo nagonski reagirati, ma o kome da se radi. Ako se može prešutjeti takvo zlo, onda je razmumljivo što apartheidski život Bošnjaka u Prozoru, koji slobodu mjere milošću ustaških kabadahija, nikoga ne uznemirava.
Do jula 2009. hodao sam po ovoj našoj zemlji i po ovome svome životu u uvjerenju da su fizička zlostavljanja Bošnjaka iza nas, da se moramo boriti samo protiv agresije na naš identitet. Ali, strah za fizičku bezbjednost okosnica je bošnjačke svakodnevnice u Prozoru. I u drugim poustašenim i početničenim krajevima naše domovine. Tamo majke trče po djecu, dozivaju djecu, sklanju djecu u kuće kad se kockaste kukavice ponapijaju i krenu u ophodnju Prozorom, da provociraju i traže žrtve. Dokle god i na jednom pedlju bosanskohercegovačke zemlje bude takvih bošnjačkih života, dotle ni jedan bošnjački život neće imati mira. Kolone fašista napreduju prema bošnjačkim zavjetrinama i samo je pitanje kada će se pojaviti u Jablanici, Konjicu, Sarajevu, da tamo nasrnu na muslimane koji pod islamofobijskom i ateističkom torturom posataju manjina u svome razbošnjačenom bošnjačkom narodu.
Ubistvo Magdija Dizdarevića u Mostaru jasan je znak stvarnosti u koju ulazimo. Kreativni vrhunac svake okupatorske vlaste je da zapodjene razdor u okupiranom narodu. Muslimane u Bosni više neće pred džamijama sačekivati udbaši, četnici i ustaše, već Bošnjaci koji će pravovjernost novom sistemu dokazivati kroz progon muslimanskih vjernika. Medijski zločinci već godinama odgajaju bošnjačku islamofobiju, taj kompleks samomržnje čiji odušak je usmjeren ka gaženju muslimanskih vrijednosti i autoriteta. Zato se moglo dogoditi da se na „progresivnim“ web portalima po Sarajevu slavi ubistvo Magdija Dizdarevića, kao dostignuće antiterorističke demokratije. Ovaj znak o odgajanju bošnjačkih progonitelja islama nam je stigao preuranjeno, usred operacije razmuslimanjenja Bošnjaka, i zato ga ne bismo smjeli ignorirati, već prihvatiti kao Milost, kao poziv na organizirani otpor protiv progonitelja islama u svome narodu.

Dosta dobra video predavanja od Atabeka Šukurova o osnovama abdesta (Taharah/čistoća) i istorijatu/terminologiji fiqh-a (Quduri/pravo) u hanefijskom mezhebu (pravnoj školi). Mnogo korisna predavanja, čak i ova o abdestu.
http://www.youtube.com/user/abuzaidkhan
http://www.youtube.com/watch?v=ct4B-t8yPF0&feature=channel_page
http://www.youtube.com/watch?v=saWhKg6DXVI&feature=channel_page

Isti predavač je neđe ranije držao i korisna predavanja o aqidi (vjerovanju) prema maturidijskoj školi:
http://www.youtube.com/user/K4RIMA
http://www.youtube.com/watch?v=cdrLwIs5UyY&feature=channel_page

User K4RIMA ima i neka predavanja o tome kako se gasali (kupa) umrli.

Predavaču engleski jezik nije maternji, a predavanja o aqidi imaju problema sa zvukom.

Nakon Alispahićeve tribine hrvatski ekstremisti okružili Dom kulture a jedna trudna Bošnjakinja je udarena u glavu motkom sa hrvatskom zastavom

Obilježavanje 16. godišnjice stradanja Bošnjaka u Prozoru, pod nazivom „Šehidima dova – živima opomena“, završeno je divljanjem hrvatskih ekstremista po centru grada, koji su u koloni automobila, sa izvješenim zastavama Hrvatske, više puta kružili oko Doma kulture, u kojem je Fatmir Alispahić držao tribinu na temu kulture pamćenja.

Više desetina ekstremista su vrištali, turirali automobile, škripali gumama, tako da su Bošnjaci nakon Alispahićeve tribine bili primorani ostati u holu Doma kulture, u strahu sa svoju sigurnost. Jedna trudna Bošnjakinja je na ulicu izlašla odmah nakon tribine, misleći da joj se ne može dogoditi nikakva neprijatnost, ali je u blizini džamije udarena u glavu motkom sa hrvatskom zastavom, nakon čega se sklonila u džamijsko dvorište. Indikativno je da se policajci nisu pojavili da zaštite okupljene Bošnjake.

via U Prozoru slavili zločin nad Bošnjacima.

via: The Islamic finance blog