Ne tako otvoreni blog

Kroz analizu i poređenje Njegoševog i Mažuranićevog antiislamizma, prof. Kilibarda upućuje na neodrživost dogmatskog pristupa vladičinom djelu i potrebu njegovog kritičkog i suptilnijeg iščitavanja

Pjevanje u maniru homerskog sažimanja.

Sarajevski Bookline je ove godine objavio jedan jako interesantan naslov: “Zbirka Mevluda”.

“Mevlud” (ar. mevlid, مولد) znači rođenje, a termin se koristi za pjesmu u kojoj se opisuje rođenje, tj. životopis posljednjeg Božjeg Poslanika Muhammeda, neka je Allahova milost i mir sa njim.  Riječ mevlid se koristi i za tradicionalna okupljanja koja se organizuju u muslimanskim sredinama u rebiu-l-evvelu, mjesecu rođenja Poslanika, neka su Božji blagoslovi i mir sa njime.  Ova okupljanja se organizuju i mimo ovog mjeseca, čak i na našim prostorima.

Mevlud kao pjesma je značajan jer u sebi sadrži neke osnovne islamske poruke te je pogodan za podsjećanje i najširih muslimanskih masa na ono što propovijeda Islam.

Mevlud Hafiza Saliha Gaševića

Nama u Crnoj Gori je prije svega interesantan ovaj Mevlud jer je Hafiz Salih Gašević, Allah mu se smilovao, rođen u Nikšiću, gdje je završio mekteb i ruždiju.  Potom je školovanje nastavio u Istanbulu.  Jedno vrijeme je radio kao gradski finansijski upravnik u Nikšiću, a kasnije je postao kajmekam (gradonačelnik) u Kolašinu, tj. Šahovićima, današnjem Tomaševu.  Upravo u Šahovićima je prepjevao poznati Mevlud Sulejmana Čelebije, Allah mu se smilovao, turskog pobožnjaka i učenjaka iz 14-15 vijeka, čiji je Mevlud našao svoje mjesto u zbirci i na originalnom turskom jeziku.

U predgovoru stoji:

Moliše me kolašinski prviši:

“Nama mevlud bosanski napiši”

I zaista, ko pogleda naslovnu stranicu drugog izdanja (finansirao ga je kao i prvo Hafiz lično) mevluda, štampanog 1893. godine u Skoplju, vidjeće da je puni naziv djela na arapskom: Mevlidu-n-nebijji `ala lisani busnevi. Dakle, Mevlud je pisan na bosanskom jeziku (a ne nekim drugim), i to starom arebicom ili starom jazijom.  1931 je u Sarajevu izdato novo izdanje pisano reformisanom arebicom, koja je nazivana još i arabicom, mektebicom, hrvaticom i matufovačom.

Mevlud Hafiza Saliha Gaševića je u ovoj savremenoj zbirci štampan latinicom i arebicom!  Na navedenoj slici možete vidjeti kako izgledaju dio “O autoru” i “Predgovor” pisani arebicom.  Arebicu može da čita svako ko poznaje arapsko pismo, u šta sam se lično uvjerio, nakon što sam počeo da razaznajem poznati mi jezik!  Slava Allahu!

Hafiz Salih je preselio na bolji svijet u Akovu (Bijelom Polju) gdje je ukopan u haremu Čaršijske džamije – Hadžidžanuše.  Nakon savezničkog bombardovanja ta džamija je srušena.  Na njenom mjestu je danas park sa spomenikom borcima NOR-a (!?).  Hafizovi ostaci su prenešeni u Gornje groblje u Lješnici.  Da ga Allah nagradi džennetom.

Ostali Mevludi

Još jedan Mevlud iz zbirke koji je odštampan i latinicom i arebicom je Mevlud Arifa Sarajlije Brkanića, rahimehullah, a dat je i faksimil ovog Mevluda štampanog 1911. godine u Istanbulu.

Posebno vrijedan pomena je mevlud dr. Safvet-bega Bašagića koji pokazuje dubinu znanja i inteligenciju autora, Allah mu se smilovao. Mirza Safvet (pseudonim) je doktorirao u Beču 1910 iz oblasti islamskih, tj. orijentalnih, jezika sa temom “Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur”.  O autorovom poznavanju bosanskog jezika je suvišno i govoriti.

Dalje slijede Mevludi Hafiza Seida Zenunovića i Rešada Kadića, pomenuti Mevlud na turskom jeziku, a potom i dova na našem jeziku.  Negdje nakon sredine knjige se nalazi izbor ilahija i kasida, među kojima su i dvije ilahije na engleskom jeziku.

Prenosim čitav tekst članka, jer odlično prikazuje anti-islamsku i anti-muslimansku propagandu (koja nema veze sa realnošću) Gorskog Vijenca:

Kada se govori o genocidu nad Bošnjacima muslimanima jedna knjiga se uvijek mora spomenuti. Dugo vremena ova knjiga imala je ključno mjesto u bosanskim srednjim školama, iako govori o pokolju nad nedužnim stanovništvom, neljudskosti, najnižima animalnim porivima, iako veliča zločin i genocid… U svakoj drugoj normalnoj zemlji, drugom sistemu i među normalnim narodom ovo (ne)djelo bilo bi označeno kao ksenofobično, genocidno, kao govor mržnje i kao takvo bilo bi odbačeno i prezreno.

Međutim, pošto se ovdje ne radi o normalnim zemljama i narodima, a pošto je i sam zločin izvršen nad muslimanima – ovo djelo će se godinama tretirati kako remek djelo epske književnosti. Naravno, radi se o djelu „Gorski vijenac“, epu u kojem je opisan pokolj nad muslimanimam Bošnjacima u Crnoj Gori, u tzv. „istrazi poturica“, o čemu smo prethodno pisali. Pošto će se o ovoj knjizi kasnije još pisati, ovom prilikom ću navesti samo nekoliko dijelova iz ovog velikosrpskog (ne)djela, bez komentara, jer zaista nije potreban.

Upućujući poruku Crnogorcima koji su prešli na islam, kaže Njegoš:

“Na tron sjediš nepravo uzeti,
ponosiš se skiptrom krvavijem;
huliš Boga s svetog oltara,
munar dubi na krst razdrobljeni!”

O pravu na drugačije mišljenje, Njegoš govori preko jednog simbola, a to je učenje ezana,te kaže:

“Združio se Turčin s Crnogorcem,
odža riče na ravno Cetinje”
a sugerira i rješenje tog pitanja, ustvrdivši: “…Udri vraga ne ostav’ mu traga…”

I nastavlja:

“…Ne bojim se od vražijega kota,
Neka ga je ka na gori lista,
no se bojim od zla domaćega.
Bijesna se bratstva isturčila…”

I opet rješenja problema na srpsko-crnogorski način:

„…Nego udri dokle mahat možeš,
a ne žali ništa na svijetu!
Sve je pošlo đavoljijem tragom,
zaudara zemlja Muhamedom…“

Koegzistencija i suživot:

“…Udri za krst, za obraz junački,
ko god paše svijetlo oružje,
ko god čuje srce u prsima
hulitelje imena Hristova
da krstimo vodom ali krvlju!
Trijebimo gubu iz torine;
Nek propoje pjesma od užasa,
oltar pravi na kamen krvavi!

Ili:

“Turci braćo – u kam udarilo
što ćemo vi kriti u kučine:
zemlja mala odsvud stiješnjena,
s mukom jedan u njoj ostat’ može,
kakve sile put nje zijevaju;
za dvostrukost ni mislit ne treba!
No lomite munar i džamiju,
pa badnjake srpske nalagajte
i šarajte uskrsova jaja,
časne dvoje postah da postite;
…kunem vam se vjerom Obilića
i oružjem, mojijem uzdanjem,
u krv će nam vjere zaplivati,
biće bolja koja ne potone!
Ne složi se bajram sa Božićem!”

Muslimane Njegoš ovako opisuje:

„Kako smrde ove poturice,…
Kad blizu njih sjedim u skupštinu,
ja nos držim svagda u rukama;
da ne držim, bih se izbljuvao,
pa sam stoga na kraj i uteka,
e blizu njih ne bih osvanuo.
Evo vidis kako smo daleko, i
opeta ona teška vonja
od nekrsti ovdje zaudara…

Ili:

“Hvala Bogu, pasjega mileta,
ka je opit sa zlom i nepravdom!
De dopire, tu zakona nema;
zakon mu je što mu srce žudi,
sto ne žudi, u Koran ne piše.“

I završava Njegoš srpsko-crnogorsko remek djelo riječima:

„Ko ne misli na Koran pljuniti
neka bježi glavom bez obzira!”.

Samo da ponovo napomenem : ovo djelo je bilo sastavni dio lektire u vrijeme bivše države, znači preko 40 godina, a i sada je sastavni dio lektire tamo gdje Srbi i Crnogorci kroje nastavne programe.

1. Mirsad Abazović „Kadrovski rat za BiH“, Savez logoraša BiH- CID, Sarajevo 1999.
2. P.P Njegoš, „Gorski vijenac“, Biblioteka Luča, Grafički zavod Titograd, 1966.Pripremio: crnileptir

BISER U KAFANI
Posvećena zalutalim netizen-ima

Tražiš biser u velikom moru
čavrljajući u kafani?!?
znaj: bisere vade iskusni znalci
ploveći stazama utabanim.

Razmisli malo, ima li smisla:
veliko more, ti i ljudi u kafani;
il’: stari znalac, golema broda
ti i putevi utabani.

Uzmi ruku, sigurnu ruku,
a prazne priče ti se mani;
poslušaj mudrost i s posadom hitrom,
na plavoj pučini nestani.

Već te vidim: pod ogledalom morskim,
na dohvat ti ruke biser sjajni;
ipak žališ: eh da ti je, da vide biser
drugovi tvoji u kafani.

DOSTA MI JE ALLAH MOJ (Pjesma o Jusufu alejhisselam, biblijskom Josipu/Josifu)

Kad u jami osvanu i tamnice dopanu,
Jusuf l’jepi uzdahnu: «Dosta mi je Allah moj!»

Kiridžije žeđ nose, kofu praznu donose,
nad jamu se nadnose: «Dosta mi je Allah moj!»

Dok Aziz ne usnije, prođu teške godine,
do teobe njezine: «Dosta mi je Allah moj!»

Eto dana radosnog i mog babe kaharnog,
i devleta rahatnog: «Dosta mi je Allah moj!»

Svaka noćca dan rodi, Allah muku providi;
svemu kraj se nahodi: «Dosta mi je Allah moj!»

Hasta traži dermana, asker svoga sultana,
ašik dragog insana: «Dosta mi je Allah moj!»

još tekstova ilahija:
http://fahrudin.users.cg.yu/ilahije.htm