Ne tako otvoreni blog

Autor: Edin Begović, izvor

Jest da nisam bošnjački lider, ali…

Gospodine Tadiću,

Izvinjavam se u ime svoje porodice, što su mi četnici ubili oca, tako mi je žao!
Iskreno se izvinjavam i zbog nestalog dajdže, gospodine Tadiću.

Izvinjavam se za svoju mladost, provedenu međ’ zidovima mračnog podruma, oprostite.
Izvinjavam se zbog dvije upale pluća i astme, dobijenih u gore pomenutom podrumu, gospodine Tadiću.

(…)

P.S.
Evo, i moj komšija Boris, vaš imenjak, koji je rat proveo na Čengić Vili, također vam se izvinjava.

Kroz analizu i poređenje Njegoševog i Mažuranićevog antiislamizma, prof. Kilibarda upućuje na neodrživost dogmatskog pristupa vladičinom djelu i potrebu njegovog kritičkog i suptilnijeg iščitavanja

Pjevanje u maniru homerskog sažimanja.

I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” – Naprotiv, oni su živi, ali vi to ne osjećate. (Kur’an: El-Bekara, 154)

U ovoj monografiji, čiji je autor Muharem Omerdić, Allah ga sačuvao, se navode imami, učenici medresa, studenti Fakulteta islamskih nauka, profesori i saradnici muslimanskih kulturno-obrazovnih ustanova u Bosni i Hercegovini te ostali službenici Islamske zajednice koji su stradali u ratu u Bosni.

Neki odlomci iz Uvoda:

Ova monografija o bosanskim imamima šehidima samo je jedna stranica teške i goleme knjige o sudbini muslimana, islama i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. U njoj se govori o onima koji su slika i prilika svoga naroda, iz kojeg su potekli, s kojim su živjeli i radili, o ljudima koji su svoj narod učili islamu, ljubavi, toleranciji i dobroti.

Tekstovi koji slijede više su šutnja i uzdah mučenih, ranjenih, poniženih i često na
neshvatljivo jeziv način ubijenih pravednika. Njihovi su likovi junaci koji su mirno i sigurno zaleđe zamijenili borbom za opstanak svoga naroda i svoje domovine, s čežnjom iščekujući najveći dar što ga smrtni čovjek može dobiti – šehidsko odličje.

Strateški cilj agresora na Bosnu i Hercegovinu bio je uništenje bošnjačkog naroda i
njegove duhovne i materijalne kulture te podjela ove suverene države između Srbije i Hrvatske.  U beogradskom fašističkom projektnom centru, u kome se godinama planirala metodologija, sredstva i dinamika agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao primarna odrednica ovoga plana bio je i ostao genocid nad Bošnjacima, u kojem su fašisti vidjeli najkraći i najefikasniji put do
cilja. Ohrabreni ogromnom nesrazmjerom vojne moći u odnosu na Bošnjake, a usto zaraženi i opijeni mitomanskom mržnjom prema islamu i muslimanima, agresori su planski i žestoko udarili po svim vitalnim i strateškim tačkama države Bosne i Hercegovine i svim zasadama bošnjačke duhovne i materijalne kulture: po džamijama, tekijama, bibliotekama, institutima, školama, spomenicima, mezaristanima i dr. Ubijali su i progonili sve Bošnjake odreda, a kad bi
red došao na imama ili nekog drugog službenika Islamske zajednice, tad su bili posebno svirepi, vjerujući da će tako zadati posebno težak udarac svim svojim žrtvama.
Kao samo bilo svoga naroda, u presudnim trenucima borbe za opstanak, imami nisu ni na trenutak pomišljali da napuste svoju zemlju i svoj narod. Naprotiv, preuzimajući ogromnu odgovornost pred Bogom, narodom i poviješću, oni su svojim ličnim primjerom pokazivali da je otpor zlu jedini ispravan odgovor agresoru i agresiji kojoj je suverena država Bosna i Hercegovina bila izložena od 1992. do 1995. godine. Budući da je takvo njihovo držanje ohrabrujuće djelovalo
na bošnjački narod, imami su na sebe navukli još veći bijes rušitelja Bosne i Hercegovine.

Započelo je uništavanje svega što ima ikakvu vezu s islamom. Paljene su stare čaršijske četvrti s prepoznatljivom muslimanskom arhitekturom, a u novijoj povijesti ne pamti se tako stravičan progon i pogrom nad imamima.

Crkveni velikodostojnici ni prstom nisu maknuli da pomognu u spašavanju zatočenih imama, premda su to mogli i premda se to od njih očekivalo. Upućivani su im apeli, poruke, molbe, pisma… Sva zalaganja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini bila su nedovoljna da se probudi savjest vođstva Srpske pravoslavne crkve, kako bi se oslobodili imami koji su bili zatočeni u zločinačkim koncentracionim logorima, ili kako bi se barem saznalo nešto o sudbini
onih koji su nestali. Reisul-ulema Islamske zajednice dva je puta slao pismene apele patrijarhu Srpske pravoslavne crkve (SPC) Pavlu za spašavanje pojedinih imama koji su bili u zatočeništvu u srpskim koncentracionim logorima, ali nikada nije bilo nikakva odgovora.
Nažalost, prave osude zločina i kažnjavanja njihovih počinilaca nismo vidjeli ni do danas. Preko toga se prelazi šutke, kao da se to događalo negdje daleko, u nekoj drugoj zemlji, kao da se to ne tiče ni ove zemlje ni ovih ljudi, ni njihove prošlosti ni njihove budućnosti.

Imami šehidi – monografija, Muharem Omerdić

Originalni link na rijasetovom sajtu.

U srcu apartheida
Piše: Fatmir Alispahić
Objavljeno u „Saffu“, br 249, od 14. avgusta 2009.

U septembru 2002. održao sam tribinu u Stocu. Bio je to prvi politički skup Bošnjaka nakon povratka u grad na Bregavi. Godinu prije, bio sam u Žepču. I tamo su Bošnjaci razumijevali da bez političkog povratka nema povratka. Zato smo javno otvorili bošnjački politički dijalog, svjedočeći da Bošnjaci misle politički živjeti i u Stocu i u Žepču. A bilo je to vrijeme kada su Bošnjaci nadljudskom snagom nadrastali zastrašivanja hrvatskih ekstremista, uvjeravajući ove horde kockastih kukavica kako je ovozemaljski strah u Bošnjaku ubijen zauvijek, u ime života i bogobojaznosti. Proći će još nekoliko godina a da bošnjačka politika ne iskaže ni minimum razumijevanja za probleme Bošnjaka u Stocu i Žepču. Kao uostalom i za druga rubna, a zapravo centralna mjesta bošnjačkog opstanka.

Kockaste kukavice
Sedam godina poslije Medžlis Islamske zajednice Prozor me je pozvao da održim tribinu o kulturi pamćenja, u povodu 16. godišnjice stradanja Bošnjaka Prozora. Kada sam došao u Prozor, ništa nisam znao o „suživotu“ Bošnjaka i Hrvata. Znao sam ponešto o zločinima zagrebačke Hrvatske vojske i HVO-a nad bošnjačkim civilima u Prozoru. Nešto mi je Bakira Hasečić govorila i o silovanju Bošnjakinja. Ali, nisam znao da svako malo Hrvati u Prozoru priređuju bal vampira, kada divljaju ulicama, uzvikuju ustaške parole, pjevaju ustaške pjesme, a Bošnjaci se, sa svojom djecom, hitro sklanjaju u kuće, dok gungula ne prođe.
A zašto ja o tome ništa nisam znao? Dva su razloga. Prvo, zato što mediji koji djeluju pod dejtonskom kontrolom o tome ne izvještavaju, jer za njih ne postoje ljudska prava Bošnjaka; dokaza o tome je mnogo. Drugo, što su Bošnjaci svukud, pa i u Prozoru, zapali u budalaštinu duranja zla, kao da se sabur tiče stvari koje se mogu i moraju mijenjati, protiv kojih se može i mora boriti. Bošnjaci u Prozoru šute o svojim mukama, računajući da će se hrvatski ekstremisti opametiti, ili otrijezniti, pa će život opet ući u iluziju suživota. Tako sam došao u Prozor, da pričam o kulturi pamćenja, o jednakoj odgovornosti i pobratimstvu u zločinu velikosprskih i velikohrvatski fašista. Narod se okupio, slušao, odobravao. Tribina se završila, poslikali smo se za uspomenu i poselamili, sa obećanjem da ću im opet doći. Ali, svi smo bili nemalo iznenađeni kada smo na izlasku iz dvorane, iz hola Doma kulture, na ulici ugledali ustaški odbor za doček. Bila je to kolona vozila sa hrvatskim zastavama, sa mladićima u kockastim majicama, koji su sjedili na haubama, vratima i krovovima automobila, mahali, urlali, zavijali, galamili, kao da je upravo reprezentacija susjedne Hrvatske postala prvak svijeta u nečemu. A nije. A šta je? Oni su slavili zločin nad Bošnjacima, oni su urlali uinat obilježavanju 16. godišnjice zločina nad Bošnjacima Prozora, jer da su išta drugo slavili, ne bi tako slavili, niti biti po zna koliko puta obišli u toj koloni automobila oko zgrade Doma kulture, poručujući okupljenim Bošnjacima da će biti kažnjeni, vrijeđani, zastrašivani zato što pamte svoje žrtve. Narod je neko vrijeme čekao da se ekstremisti raziđu, ali se ubrzo uvidjelo da kolona automobila ne prolazi, već kruži oko Doma kulture.
Kada sam predložio glavnom prozorskom imamu i domaćinu manifestacije Safetu efendiji Pozderu da krenemo, i kada mi je on rekao da je bolje da još malo sačekamo, razumio sam da moje i njegovo viđenje ove situacije nije isto. Nedirnut ovom vrstom iskustava ja uopće nisam razumio da u toj koloni ima nešto opasno. A efendija je znao. Ali, nije ni slutio da će kockaste kukavice udariti na njegovu trudnu ženu. Efendijina hanuma je odmah poslije tribine krenula prema kući, računajući da je njena trudnoća štiti od eventualnih neprijatnosti. Nju su udarili motkom po glavi, motkom na kojoj je visila hrvatska zastava. Potrčala je prozorskim uličicama i sklonila se u džamijsko dvorište. Dok smo čekali u holu Doma kulture efendija Pozder nije znao da mu je žena napadnuta.

Uspravnost glavnog imama
U toj atmosferi linča i neizvijesnosti upamtio sam dvije slike koje vam želim približiti. Naime, kada smo vidjeli da se ekstremisti ne namjeravaju razići, efendija Pozder i ja smo krenuli vani, a za nama, u koloni, i mnogi koji su čekali u holu. Sa pojavom efendije Pozdera na ulici pojačalo se divljačko vrištanje i trubljenje iz automobila. Činilo se kako će se ta buka, poput bujice, preliti u fizički nasrtaj na nas. Prolazili smo uskim prozorskim uličicama tik do razularenih ekstremista. Efendija Pozder nije ni pomišljao da skine ahmediju, da odstrani svoj imamski identitet i tako pokuša utišati ili umilostiti ekstremiste. On je odvažno, smireno, odlučno koračao ulicama Prozora, svjedočeći odlučnost da se bude Bošnjakom i muslimanom. Ostao sam ganut ovim prizorom koji će mi cijeloga života ostati u pamćenju kao slika bošnjačke uspravnosti i koju ću, gdje god mogu, i kad god mogu, prepričavati kao uzor i kao uputu.
Druga slika koju vam želim približiti jeste slika dvojice bošnjačkih dječaka, koje je njihova mati dovela na tribinu da se uče bitnosti pamćenja. Kako su ulice uske, i kako idemo u koloni, ova dva dječaka idu ispred majke, ali majka može samo jednom od njih da stavi ruku za rame, da mu tako ublaži strah, a drugog ne može da dohvati, pa ga dva-tri-put dotiče prstom, tek toliko da vidi, da osjeti, da je ona tu, uz njega, da se ne plaši ovih divljaka koji su mu zaposjeli grad, ulice, djetinjstvo, život. Spazio sam u jednom okretu šta se događa i priletio ovoj hrabroj majci u pomoć, zagrlio dječaka, pomilovao ga po kosi, i onda smo zajedno nastavili ići dalje, kao da nas se to divljanje baš ništa ne tiče.
Mogao bih sad o osjećajima te dvojice dječaka napisati esej. Kako li izgleda odrastati u Prozoru, zvati i osjećati svojim grad u kome ti svako malo organizirane horde fašista stavljaju do znanja da tu ne pripadaš, da je to njihovo, ubistvima osvojeno i istrajavanjem u zločinu popečatano? Djetinjstvo je samo po sebi horizont želja i iščekivanja, a čemu se mogu nadati bošnjačka djeca u Prozoru kad vide roditelje koji strahuju za njihovu bezbjednosti ili kad čuju da je motkom sa hrvatskom zastavom po glavi udarena trudna efendijina žena?!
Sjećam se, strašno me je pogodilo kada su 2003. u Neumu kamenovane dvije bošnjačke djevojčice, iz Kaćuna pored Busovače, koje su tu došle na ekskurziju. Oblivene krvlju prebačene su u Mostar jer im u Neumu, kao muslimankama, nisu htjeli pružiti pomoć. U tekstu pod naslovom „Bošnjačke Ane Frank“ napisao sam i ovo: „Činjenica da su dvije bošnjačke djevojčice, u jeku djetinjstva, bile prisiljene da prostranstva osmijeha, učenja i igre, zamijene bolom, krvlju i poniženjem, trebala bi obavezivati svakoga ko misli da osjeća Boga.“ Ali, ovo u Prozoru sam opipao svojim očima i vidio grč majke koja nastoji zaštititi svoje sinove, i osjetio strah ovih dječaka koji se sklanjaju u stranu, što više ka zidovima kuća, što dalje od hrvatskih divljaka, u tom uskom prolazu, gdje je svaki centimetar bijega dragocjen kao bunker, kao šansa da se izbjegne dodir bijesa.

Bošnjački progonitelji islama
Nakon događaja u Prozoru postao sam zreliji za jedno iskustvo, koje se u danima poslije potvrdilo šutnjom i bezosjećajnošću dejtonskog društva i potkupljene bošnjačke politike. Kakvo je to iskustvo? To je iskustvo života u okupiranom, korumpiranom i zločinačkom društvu, u islamofobičnom i muslimomrzačkom ambijentu, u kome mlaćenje trudne efendijine žene – zato što je muslimanka – ne izaziva nikakvu reakciju, nikakvu sućut, nikakvo zgražavanje. A to su događaji na koje bi se moralo nagonski reagirati, ma o kome da se radi. Ako se može prešutjeti takvo zlo, onda je razmumljivo što apartheidski život Bošnjaka u Prozoru, koji slobodu mjere milošću ustaških kabadahija, nikoga ne uznemirava.
Do jula 2009. hodao sam po ovoj našoj zemlji i po ovome svome životu u uvjerenju da su fizička zlostavljanja Bošnjaka iza nas, da se moramo boriti samo protiv agresije na naš identitet. Ali, strah za fizičku bezbjednost okosnica je bošnjačke svakodnevnice u Prozoru. I u drugim poustašenim i početničenim krajevima naše domovine. Tamo majke trče po djecu, dozivaju djecu, sklanju djecu u kuće kad se kockaste kukavice ponapijaju i krenu u ophodnju Prozorom, da provociraju i traže žrtve. Dokle god i na jednom pedlju bosanskohercegovačke zemlje bude takvih bošnjačkih života, dotle ni jedan bošnjački život neće imati mira. Kolone fašista napreduju prema bošnjačkim zavjetrinama i samo je pitanje kada će se pojaviti u Jablanici, Konjicu, Sarajevu, da tamo nasrnu na muslimane koji pod islamofobijskom i ateističkom torturom posataju manjina u svome razbošnjačenom bošnjačkom narodu.
Ubistvo Magdija Dizdarevića u Mostaru jasan je znak stvarnosti u koju ulazimo. Kreativni vrhunac svake okupatorske vlaste je da zapodjene razdor u okupiranom narodu. Muslimane u Bosni više neće pred džamijama sačekivati udbaši, četnici i ustaše, već Bošnjaci koji će pravovjernost novom sistemu dokazivati kroz progon muslimanskih vjernika. Medijski zločinci već godinama odgajaju bošnjačku islamofobiju, taj kompleks samomržnje čiji odušak je usmjeren ka gaženju muslimanskih vrijednosti i autoriteta. Zato se moglo dogoditi da se na „progresivnim“ web portalima po Sarajevu slavi ubistvo Magdija Dizdarevića, kao dostignuće antiterorističke demokratije. Ovaj znak o odgajanju bošnjačkih progonitelja islama nam je stigao preuranjeno, usred operacije razmuslimanjenja Bošnjaka, i zato ga ne bismo smjeli ignorirati, već prihvatiti kao Milost, kao poziv na organizirani otpor protiv progonitelja islama u svome narodu.

Nakon Alispahićeve tribine hrvatski ekstremisti okružili Dom kulture a jedna trudna Bošnjakinja je udarena u glavu motkom sa hrvatskom zastavom

Obilježavanje 16. godišnjice stradanja Bošnjaka u Prozoru, pod nazivom „Šehidima dova – živima opomena“, završeno je divljanjem hrvatskih ekstremista po centru grada, koji su u koloni automobila, sa izvješenim zastavama Hrvatske, više puta kružili oko Doma kulture, u kojem je Fatmir Alispahić držao tribinu na temu kulture pamćenja.

Više desetina ekstremista su vrištali, turirali automobile, škripali gumama, tako da su Bošnjaci nakon Alispahićeve tribine bili primorani ostati u holu Doma kulture, u strahu sa svoju sigurnost. Jedna trudna Bošnjakinja je na ulicu izlašla odmah nakon tribine, misleći da joj se ne može dogoditi nikakva neprijatnost, ali je u blizini džamije udarena u glavu motkom sa hrvatskom zastavom, nakon čega se sklonila u džamijsko dvorište. Indikativno je da se policajci nisu pojavili da zaštite okupljene Bošnjake.

via U Prozoru slavili zločin nad Bošnjacima.

Haški tribunal osudio je Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora, a Sredoja Lukića na 30 godina zatvora, zbog počinjenih zločina nad Bošnjacima u Višegradu.

Sudsko vijeće Haškog tribunala osudilo je na doživotnu kaznu zatvora Milana Lukića zbog ubistva najmanje 130 Bošnjaka u Višegradu. Istom presudom, Sredoje Lukić osuđen je na 30 godina zatvora. Zločine za koje su Lukići proglašeni krivim sudije su okarkaterisale kao “bezobzirno nepoštovanje ljudskih života”.

via MILANU DOŽIVOTNA ROBIJA, SREDOJU 30 GODINA — Bosnjaci.Net.

ONOGOŠT/NIKŠIĆ – KRATAK HISTORIJSKI PREGLED SA AKCENTOM NA POVIJESNI – ČETRISTOGODIŠNJI – ISLAMSKI PERIOD (1465–1877)

Kada se od Podgorice krene pitomom dolinom Zete dolazi se u Nikšić – drugi po veličini grad današnje Crne Gore. Nikšić je najprostranija crnogorska opština sa površinom od 2065.km2, u kome živi oko 78.000 stanovnika. Opština Nikšić obuhvata centralni i zapadni dio današnje Crne Gore, i svojom površinom obuhvata 15% teritorije CG, što je čini najvećom opštinom Republike. Sastoji se od četri gradske cjeline ili rejona: Bedem (nekadašnji Onogošt), Stara varoš, Nova varoš i Novi Nikšić. Rejoni ustvari predstavljaju etape razvoja grada Nikšića. Za razliku od mnogih drugih gradova, ovdje su urbanističke osobenosti dobro očuvane. Grad ima četiri trga, i preko 60 ulica, od kojih se šest najvažnijih grana sa istog trga.

O nastanku i prvoj lokaciji naselja iz kojeg se razvio Nikšić nema neposrednih izvora, kao što nema mnogo ni podataka o njegovom razvitku sve dok nijesu ovim krajevima zavladali Rimljani, koji su ostavili prve pisane izvore o ovom gradu. Sigurno je, međutim, da je grad nastao mnogo ranije i to kao naselje starosjedilačkog ilirskog stanovništva, i da je, zatim, prolazilo razne faze antičkog doba, mijenjajući gospodare, ulogu i značaj, da bi najzad postao naselje i sjedište okolnog ‘slovenskog’ stanovništva.

Sasvim je izvjesno da su staro-ilirska naselja postojala i u okolini današnjeg Nikšića, mada je teško preciznije ustanoviti njihov raspored. Postoji samo nekoliko neposrednih podataka o ilirskim plemenima i ostacima njihove materijalne kulture. Sačuvani su samo u ličnim imenima, zabilježenim na spomenicima iz perioda rimske vladavine. Ovi natpisi nedvosmisleno potvrđuju tezu da je ilirsko stanovništvo u okolini današnjeg Nikšića pripadalo plemenu Dokleata, koje je imalo svoj centar u antičkoj Duklji. O položaju i ulozi plemena Dokleata u ilirskom plemenskom savezu i njihovoj ulozi, u procesu grčke kolonizacije naših krajeva, koji je započeo u 4.vijeku prije nove ere, nema nikakvih podataka. No, bez obzira na oskudnost izvora, na osnovu opšteg toka razvitka, mora se zaključiti da je taj proces morao uticati u dvojakom smislu. Pleme Dokleata je svakako moralo biti obuhvaćeno događajima ilirsko-grčkih sukoba, a zatim i privredno -kulturnim uticajem nekih grčkih emporija.

Neki, dosta sigurni, podaci nameću predpostavku da je ilirsko-dukljansko stanovništvo osnovalo svoje naselje na mjestu bliskom današnjem Nikšiću jos prije rimskih osvajanja. Taj ilirski lokalitet poznat je iz istorijskih izvora, kasnijeg rimskog perioda, pod ilirskim nazivom Anderbe ili Anderve. Dugotrajni ilirski ratovi, koji počinju drugom polovinom 3. vijeka prije nove ere, završeni su propadanjem ilirske države i padom ilirskih plemena, pa i Dokleata, pod rimsku vlast, i to izgleda negdje oko 59.g. prije nove ere, u vrijeme G.J. Cezara (100-44). Time je i započeo period duge rimske vladavine ovim krajevima. Padom pod rimsku vlast, pleme Dokleata ušlo je kao posebna jedinica u sastav rimske provincije Dalmacije, zadržavši, kako je to bio opšti slučaj u principu rimske kolonizacije, svoju plemensku strukturu.

Pomeni današnjeg Nikšića u rimskim pisanim spomenicima sadržani su u dva izvora. Prvi tzv. Ilinerarium Antonini po svoj prilici potiče iz 1. vijeka. U njemu je dat popis vojničkih rimskih puteva, s usputnim stanicama. Drugi tzv. Tabula Puetangeriana, karta glavnih rimskih komunikacija, također sa popisom usputnih stanica, rađena vjerovatno oko 4. vijeka, ali sačuvana u prepisu – kopiji iz 13. vijeka (1264). Mada se u nekim pojedinostima razlikuju, oba spomenika daju dosta indentičnih podataka. U oba popisa komunikacija Skodra – Narona spominje se stanica Anderva.

Period rane srednjovjekovne dukljansko-zetske državne samostalnosti, koji traje sve do njenog pripajanja Raškoj Stevana Nemanje, oko 1183. godine, nesumnjivo je bio period velikog poleta i uspona ovog grada. U zetskoj ranoj državi Vojislavljevića izvršen je proces slovenske kolonizacije i uspostavljanje ranofeudalnog slovenskog društveno-ekonomskog sistema.

Stare centre i naselja ilirsko-romanskog stanovništva, opustjele pred najezdom slovenskih plemena, zaposijedalo je slovensko stanovništvo, obrazujući sistem Župa, sa svim njihovim ranim privredno ekonomskim i političkim institucijama. Jedna od najranije pominjanih župa ranog zetskog perioda je i župa Onogošt.

Na osnovu ostataka materijalne kulture na području Nikšića, a posebno u Crvenoj stijeni, može se gotovo u kontinuitetu pratiti društveni razvoj, takoreći od pojave čovjeka. Na 50.km od Nikšića nalazi se pećina Crvena stijena, arheološko nalazište sa 31 slojem. U njoj je nađeno preko 5.000 raznih predmeta. Tu se pojavila i prva umjetnost na tlu Crne Gore u formi linearizma. Ona je, inače, jedno od najvecih paleolitskih nalazišta u Evropi.

Od rijetkih arheoloških lokaliteta jedno se upravo nalazi na teritoriji današnjeg Nikšića. To je u nauci poznati lokalitet Smrdusa. Ovdje su otkrivene šuplje bronzane sjekire-keltovi, karakteristične za sjeverne regione, što ukazuje na proces migracije i miješanje etničkih grupa na ovom području Crne Gore.

Spominje se da je stari grad ‘Onogošt’, nastao je još u IV vijeku kao rimsko vojno utvrđenje, na raskrsnici važnih putnih pravaca koji su povezivali uže teritorije i susjedne oblasti, dobro situiran, na prirodnom stjenovitom humku, u polju između Studenačkih glavica i Trebjese. Kroz vjekove biva rušen, obnavljan i dograđivan, mijenjajući izgled i gospodare, svjedočeći o krupnim društvenim i historijskim kretanjima i promjenama vremena u kojima je opstajao, i kao rimski kastrum, i kao objekat u sistemu odbrane čitave oblasti u srednjem vijeku, kao centar Župe u vrijeme procvata pravoslavnih država, i, napokon, kao dobro utvrđeni bastion Islama i muslimanski grad.

Četristo godina – islamskog perioda – Nikšića

Muslimani-Osmanlije su svojom nogom kročile na tlo Nikšića 1465.g., za vrijeme vladavine čuvenog halife, sultana Mehmeda Drugog el-Fatiha rhm. (1432-1481). Postoje kazivanja da ih je tom prilikom predvodio Staniša, najmlađi sin hercega Stjepana, kasnije Ahmed-paša Hercegović.

Ovaj srednjovjekovni gradić su Osmanlije zatekle u ruševnom stanju, i takvim je bio tokom čitavog 17. stoljeća, jer su ga Osmanlije napustile oko 1590.g.. Kao nahija prvi put se spominje 1469.g.. Tada su u tom dijelu popisani samo Onogošt i Trebinje. U defteru iz 1475.g. spominje se nahija Onogošt sa Mostarom, sa 12 sela i 74 hrišćanska domaćinstva. Dvije godine kasnije, 1477.g. upisana je nahija Gračanica–Nikšić među vlaškim posjedima, sa jednim džematom i 21 domaćinstvom. Vodio ga je vojvoda Batrić. U istom defteru nalazi se i nahija Onogošt sa 47 domaćinstava.

Izgradnja Nikšića i tvrđave poznatije pod imenom ‘Bedem’

O vremenu izgradnje – nove tvrđave – Onogošt, ima nekoliko podataka. Po jednim građena je u dvije faze, najprije 1696., a zatim 1702.g.. Po drugim, Onogošt je podigao Redžep-paša Šehić 1699.g. i navedene godine je poginuo u Drobnjaku. Po trećim, grad je podignut 1703.g., a Redžep-paša Šehić koji ga je gradio, navodno je poginuo iste godine u Drobnjaku. Postoje, međutim, i dva izvorna dokumenta koji govore da je grad izgrađen 1691.g., gdje je po našoj ocjeni upravo tada počela njegova gradnja. Jedan od ova dva dokumenta govori da je 1691.g. ponovo podignuta tvrđava, i u nju nastanjeni neferi, te da zbog pojave odmetnika broj nefera treba povećati. Drugi dokument se odnosi na isplatu plaća neferima. U njemu se govori da je te 1691.g. počela gradnja tvrđave. Postoji, također, podatak da je jedan broj hercegnovskih muslimanskih porodica pošao prema Onogoštu, sa namjerom da se tamo nasele, iste godine kada su iz Herceg Novog protjerani tj. 1687.g.. To je najvjerojatnije tačno jer su se neke hercegnovske muslimanske porodice ovamo naselile prije nego je počela izgradnja, a najvjerojatnije na osnovu saznanja da će tu biti izgrađen novi grad. Izgradnjom grada Nikšića, Osmanlije su željele da na određeni način upotpune gubitak Herceg Novog. Njima je to tkđ. bilo potrebno jer je upravo u tom vremenu hajdučija na ovim prostorima bila jako izražena, pa je trebalo izgraditi utvrđenje gdje bi se smjestio određeni kontigent vojske koji bi obezbjeđivao saobraćajnicu Podgorica – Trebinje – Dubrovnik.

Postoji tkđ. još jedan dokument koji govori da je Onogošt izgrađen 1704.g.. Najvjerojatnije je da se radi o godini kada je završena njegova gradnja. Jedan osmanlijski dokument govori da je 1712.g. zemlja, u neposrednoj blizini Onogošta, razdijeljena neferima, i da je izvršena adaptacija prostora unutar grada, od podgoričkih vrata do unutar tvrđave. Najvjerojatnije je da se ovaj dokument odnosi na vrijeme neposredno poslije pokušaja ruskog pukovnika Mihaila Miloradovića da osvoji ovaj grad. Iz prvih dana nakon što je grad izgrađen sačuvano je nekoliko dokumenata u sarajevskom sidžillu.

Tvrđava (Citadela) poznata pod imenom Onogošt podignuta je u meridionalnom smjeru, na grebenu stjenovite, strme glavice koja se izdiže nad poljem 20-25.m. Bila je dugačka 214.m, a u srednjem dijelu, gdje je najprostranija, široka oko 30.m. Zapadni, nešto duži zid tvrđave debeo je 1,6.m, a istočni, na koji se naslanja donji dio utvrđenog grada, 1,1.m. Na južnom, krajnjem dijelu tvrđave, izdizala se petougaona trospratna kula, a na sjeveru niža osmougaona kula. U sredini se nalazi – Kastel, najstarija građevina tvrđave, koji su sačinjavale dvije topdžane, stan dizdara i stan azapa (tvrđavskih stražara), i dubok podrum, ozidan na svodu, koji je služio kao magacin za municiju. Na najuzvišenijem dijelu tvrđave, bila je artiljerijska platforma sa koje je moglo dejstvovati 14 topova na sve strane. Dvije manje platforme (topdžane) bile su podešene za po jedan merzer, a na južnom i istočnom dijelu tvrđave moglo se smjestiti 6-8 topova pojedinačno. Donji grad (dio utvrđenja pod glavicom), građen u obliku četvorougla, zaštićen tvrđavom, sa kojom je sačinjavao cjelinu, i tri zida, visoka po 4.m, debljine od 1,45-1,5.m, sa kulama na uglovima i u sredini, bio je nešto uži, ali znatno širi od gornjeg. Istočni zid Donjeg grada, na čijem su se uglovima nalazile Prosena i osmougaona Osa kula, sa bunarom i zrvnjem, a u sredini Velika kapija, bio je dug 104.m, juzni 66.m i sjeverni 86.m. Transportne kule su pripremljene za pješadijsku odbranu. Kruna zidova oko donjeg grada, bila je izgrađena u vidu bankete, koja je prolazila kroz kule i njome su se mogli kretati vojnici.

Tvrđava je nosila naziv Onogošt sve do 1767.g. kada je podnijet zahtijev da se taj naziv zamijeni nazivom Nikšić, prema imenu plemena koje se na tom prostoru spominje još od 26. septembra 1355.g.. Inače, oni su bili vlasi – stočari. Jedan broj njih je prešao u Rovce. Ti tadašnji nikšićani, naseljeni na prostoru Rovaca, kasnije su se razvijali kao: Bulatovići, Vlahovići, Stjepanovići, Srzojevići … Prije dolaska Osmanlija naselili su se na prostore Srednjeg Polimlja, i bili među prvim vlaškim plemenima koja su sa Osmanlijama veoma blisko sarađivala. Na tim prostorima su se spominjali od četvrte decenije 14. do osme decenije 15. stoljeća.

Sa Osmanlijama su najvjerojatnije prestali da sarađuju krajem 16. stoljeća, u vrijeme pobune koju je predvodio vojvoda Grban. U vrijeme Kandijskog rata, sklopili su savez sa Mletačkom Republikom protivu Osmanlija, i tada su brojili oko 1600. boraca. Sa približno istim brojem boraca učestvovali su, na strani Mlečana, pri zauzimanju Risna 1684., i Herceg Novog 1687. od tada vladajućih muslimana – Osmanlija. Nakon gubitka Herceg Novog, Osmanlije su formirale novi kadiluk (centar okružnog suda). Zvao se ‘Novska Bekija’. Sjedište tog novog kadiluka bilo je u Onogoštu.

Stanovnici novo-utvrđenog grada Nikšića

Prvi njegovi stanovnici, tog perioda, su bili izbjegli muslimani Herceg Novog i Risna, koje je u Onogošt doveo Redžep-paša Šehić. Među tim prvim nikšićkim porodicama bili su Danjevići i Rizvanbegovići. Kao epska ličnost poznat je Ago Rizvanbegović. Kaže se da je bio veoma hrabar, ali i samovoljan. Mjesto na kojem je ubijen nosi i dan danas naziv ‘Hadžova skala’. Osvetili su ga muslimani iz Risna ubivši za njega 300 vezirovih vojnika!

Poslije muslimana Herceg Novog i Risna, u Nikšić su došle izbjeglice koje su uspjele da napuste Crnu Goru, jula 1711.g. – kada je tamo vršena istraga ‘poturica’. Došli su iz Ćeklića, iz katunske nahije, predvođeni Čolak Arslanom, sinom Ibrahim-age, imama džamije u Ćeklićima, o čemu nam svjedoče i krajnji stihovi ‘Gorskog Vijenca’, kada vojvoda Batrić izvještava episkopa Danila i igumana Stefana o okolnostima jednog pokolja u Ćeklićima:

“I šta ću ti duljiti pričanje!
Koliko je ravnoga Cetinja,
Ne uteče oka, ni svjedoka,
Ni da kaže kako mi je bilo,
Te pod sablju svoju metnusmo
Koji ni se ne kće pokrstiti!

Koji li se pokloni Božiću,
Prekrsti se krstom hristijanskijem,
Uzesmo ga za svojega brata.
Kuće turske ognjem izgorjesmo
Od nevjerna domaćega vraga.

Iz Cetinja u Ćeklić pođosmo,
Ćeklićki se razbiježaše Turci,
Malo koga od njih posijekosmo,
Ma njihove kuće popalismo,

Od mečeta (mesdžida) i turske džamije
Napravismo prokletu gomilu,
Neka stoji na uklin narodu.

Nakon toga, naseljavanje Nikšića je vršeno iz četiri pravca. Jedni su bili iz plemena Grude, sjeverno od Skadarskog jezera. Drugi su došli iz Meduna i Kuča. Od poznatih bratstava spominju se Ljuhari, Ljuce, Alibašići, Ibričevići, Elezovići i posebno Mekići. Govori se da je između Mekića i Mušovića vođena borba za prevlast u ovome gradu. Jedan broj naseljenika u Nikšiću su bili i muslimani iz Pipera. Od domorodačkog stanovništva bilo je 11 porodica Ferizovića. Oni su ranije pripadali plemenu nikšićana. Svi oni koji su se naselili u Nikšić nastojali su da se grupišu prema mjestu odakle su se naselili. Posebno je postojala podjela između onih koji su živjeli u gradu, i nazivali se Onogoštanima, i onih koji su živjeli van grada, i nazivani varošanima!?

U Nikšiću su živjele i porodice Gaševića od kojih je nama najpoznatije ime alhamijado književnika i alima hfz. Salih Gašević, potom se tu nalaze porodice Gledića, Šabovića, Lačevića, Asovića, Orahovaca, Omerovića, Seferagića, Ajvazovića, Tuzovića, Strinića, Hodžića, Brunci, Redžići, Hadžajlići, Hamzagići, Kapetanovići, Bašagići…

Administracija Nikšića i okoline

U Nikšiću je 1703.g. osnovana kapetanija. U njoj je 1730. godine bilo 18 aga, i 700 vojnika. Ističe se da je u njemu bilo 18 džemata raznih rodova vojske. Prvi kapetan u Nikšiću bio je Salih-beg Danjević. On je 1687.g. stigao iz Herceg Novog sa 25 muslimanskih porodica.

Po povratku sa pohoda na Crnu Goru, Numan-paša Ćuprilić je smjenio kapetana Danjevića, i na njegovo mjesto postavio jednog od plemenika Mušovića. Tome se suprostavilo bratstvo Danjevića, zbog čega su protjerani u Hercegovinu. U epskim narodnim pjesmama, a i među narodom, posebno među Crnogorcima, najviše se spominje Hamza-beg Mušović, poznat po junaštvu i čovječnosti. Iz porodice Mušovića bili su Osman i Hamza kapetan. Bratstvo Mušovića je bilo tvrd orah, i trn u oku svim crnogorskim plemenima u okolini, a njihovi kapetani su vladali Kolašinom i Nikšićem preko stotinu godina!

Grad Nikšić je imao 8 mahala. Nazivale su se: Mušovića mahala, Hercegnovska, Podgorička, Spuška, Kučka, Piperska, Ferizovića I Grudska mahala. Muslimani iz Nikšića su širom Hercegovine, istočne Bosne, Sandžaka i Crne Gore poštovani kao hrabri borci, a posebno po svojoj čovječnosti. U Rogatici je postojalo spomen obilježje posvećeno porodicama Nikšićana koje su ovim krajevima prolazile.

Nikšićke džamije

Nikšić je imao četiri, a moguće i pet džamija u gradu, i tri u okolini.

Prva džamija: “Donjogradska džamija”, u Donjem Gradu nikšićke tvrđave, izgrađena je, kao što je naznačeno 1695.g., a možda već i sa tvrđavom 1703.g., na prijedlog tadašnjeg vezira Halil-paše, a prema fermanu sultana Mustafe drugog, za potrebe posade i doseljenika iz Risna i Herceg Novog, koji su se već naselili u Onogošt. Džamija nije imala svoga vakufa jer su njeni službenici (imami i hatibi) tretirani i plaćani kao članovi posade u tvrđavi.

Druga džamija se spominje 1713.g., i to na samoj nikšićkoj tvrđavi.

Treća džamija pod nazivom “Pašina”, odnosno glavna džamija, izgrađena je krajem 17., a početkom 18. stoljeća. Podigao ju je neki Mehmed-paša gazija, kod pašina bunara. To je bila najveća i najljepša džamija u okolini. U njoj je klanjao ugledniji sloj nikšićana. Ubrajala se u red značajnijih muslimanskih bogomolja. Upoređivana je sa Jašar-pašinom džamijom u Prištini. Temelji džamije se i dan danas mogu raspoznati. Još postoji bunar sa desne strane ulaza na tom lokalitetu u ulici Stojana Kovačevića. Nikšićani i dan danas ovaj bunar spominju imenom kojeg je nosila prelijepa nikšićka džamija – “Pašinac”.

Četvrta džamija je bila “Hadžidanušina džamija”. Podignuta je tokom prve polovine 18. stoljeća. Nalazila se ispred samih glavnih gradskih vrata. Podigao ju je prvi kapetan nikšićke tvrđave Husein-aga Danjević. U jednom od crnogorskih napada na Nikšić, zajedno sa Rusima, džamijska munara je djelimično urušena, pa se zbog toga kasnije nazivala “Krnja džamija”. U njoj je klanjala sirotinja, odnosno manje ugledniji sloj stanovništva. Srušena je, ali se raspoznaje na crtežu Artura Evansa u ‘Ilirskim pismima’. U haremu džamije je postojao bunar koji I dan danas postoji. Taj se bunar koristio sve do ozgradnje gradskog vodovoda. Nalazila se između ulica Stojana Kovačevića br.50. I ulice Vuka Mićunovića. Tu se nalazi I muslimansko groblje (mezarje) od 552.m2. koje se pruža uzdužno ulicom Gavrila Principa, s jedne, I kuće Drašković Đorđija s druge strane po širini od 14.m..

Peta džamija je hadži Smailova džamija. Bila je najmlađa po vremenu gradnje. Izgrađena je 1804.g.. Sačuvan je veoma lijep natpis na turskome jeziku. Nalazila se u Grudskoj mahali, jer je hadži Ismail Mehmedukić – Lekić bio iz Gruda. Ona je i jedina preostala džamija u Nikšiću, i pod zaštitom je države!?

Od ostalih džamija van Nikšića, koje su pripadale Nikšićkom kadiluku, odnosno kapetaniji, spominju se džamije u Grahovu, Ndolu i Crkvicama u Goranskom (Piva). Posljednji imam u Ndolu bio je Abdullah Bijedić. Poslije osvajanja ovih krajeva od strane crnogorske vojske, Abdullah Bijedić je otišao za Skoplje, u selo Hasanbegovo gdje je tkđ. bio imam. Proglašen je za gaziju. Živio je u selu Hasanbegovo, koje se sada zove Sinđelićevo. Njegovi nasljednici su promijenili prezime pa se po njemu prezivaju Avdovići. Njegov unuk Alija Avdović bio je između dva svjetska rata najistaknutiji intelektualac i revolucionar u Skoplju.

Džamija u nikšićkim Crkvicama i Goranskom je bila izgrađena dobrovoljnim prilozima vojnika – mještana, kako muslimana tako i hrišćana, sveštenika, činovnika i oficira. Alija Nametak je pojedinačno nabrojio sve darodavce.

Muslimanska groblja u Nikšiću

Nikšić je imao više muslimanskih grobalja. Nosila su naziv: Veliko groblje, Dženaza, Dojdića groblje, dva groblja na jugu varoši, jedno gdje se sada nalazi stočna pijaca, i drugo pored Mukošnice. Tu su se sahranjivali kapetani grada Mušovići, i oni prije njih, begovi i ostala elita. Postojalo je pipersko i kučko groblje u Nikšiću. Sačuvano je nekoliko lijepih grobalja, naročito groblje Mušovića.

Nikšićki bunari

Imali su nikšićki muslimani i 6 gradskih bunara. Bili su to: Pašinac kod Pašine džamije, Ljaci, Đidića, stari bunar (Bošenica), Hasovac i Čamovac.

Muslimanske epske ličnosti Nikšića

Opjevane su nekoliko epskih ličnosti nikšićkih muslimana. Među njima: Duro Hadžimanić, Bećo Paljević, Haso Avdi Ljuca … a od mlađih: Avdo Ferizović, Zeko Danjević, Nasuf Kurbegović, Bećir Duranović, Njuško Zečević, Đulić Zilić, Ferhat Suljević, Hamza Pušević, Ramo Avdić …

Pad Nikšića u crnogorske ruke – 08. novembra 1877.god.

Nikšić je do pred crnogorsko osvajanje pripadao Hercegovačkom sandžaku, koji je bio sastavni dio Bosanskog vilajeta. Kao što je prije spomenuto, Nikšićem su dugo vladali Mušovići, od kojih su najpoznatiji bili Osman i Hamza kapetan. U vrijeme crnogorskog napada njega je branio garnizon vojske sastavljen od 3.200 ljudi, dok je na drugoj strani knjaz sakupio 7.000 Crnogoraca, što znači da je neprijatelj bio brojčano, više nego duplo, jači od Nikšićana.

Opet moramo istaći da je i ovaj podatak jedan od dokaza velike hrabrosti i čvrstine tadašnjih Nikšićana, koji su inače bili poznati ratnici širom Turskog carstva.

Crnogorci su neprekidno bombardovali Nikšić i hermetički ga izolovali tako da ni ptica nije mogla ući u ovaj grad, a kamoli municija i hrana. Grad je branio Skender-beg koji se istakao velikim junaštvom. Bombardovanje, granatiranje, a kasnije borbe prsa u prsa, nisu jenjavale do posljednjeg dana. Ne pamti se da je iko, kao Nikšićani to tada, tako junački branio svoj grad! Nikšić je bio u opsadi od avgusta 1875.g., dakle dvije godine i jedan mjesec, i za to vrijeme je dva puta bio snabdjevan potrepštinama: 28. aprila 1876.g. od strane Muhtar-paše, i 15. juna 1877.g. od strane Sulejman-paše.

Smrtni udarac u razbijanju tvrdih zidina ovog muslimanskog grada nanijeli su teški topovi koje su Crnogorci dobili od Rusa. Naime, njima su Rusi poslali 4 teška topa marke Krup koji su dovedeni morskim putem do blizi Budve. Topove je 19. avgusta dopremila jedna grčka lađa pod okriljem noći. Njih su preuzeli Crnogorci, i preko Skadarskog jezera dopremili do rijeke Crnojevića, a odatle do NIkšića! Nakon prvih plotuna razrušeni su masivni zidovi prednjih kula, i crnogorski vojnici su prodrli i osvojili rovove koji su branili sam grad. Odatle su puškama mogli da gađaju svaki cilj u gradu. Poslije ovog napada svaki otpor je bio uzaludan, tako da su Skender-beg i Nikšićani morali kapitulirati.

Predaja grada je izvršena 09. septembra 1877. godine, a knjaz je dozvolio Nikšićanima da bezbjedno napuste svoja ognjišta, i da se sele! Od 3.200 Bošnjaka koji su živjeli u ovome gradu samo je 30 njih izrazilo želju za ostajanjem. Muhadžiri Nikšića su najprije emigrirali ka Hercegovini, ka Mostaru, gdje su se priključili pobuni protivu tamošnjeg kadije koji nije htio odobriti njihovu borbu protivu austrougarske okupacije 1878.g.. Nikšićani su zatim prešli u Sarajevo, i pridružili se hadži Lojinom odredu, i bili njegovi najbolji vojnici. Nakon zauzimanja Bosne, Austrougarska je, za kaznu, protjerala Nikšićane iz Bosne ka Nikšiću, međutim, život u svom gradu nisu mogli normalno nastaviti, jer su im kuće i imanja preoteli pravoslavni Crnogorci, nakon čega su nikšićki muhadžiri pretežno krenuli ka Sandžaku, a jedan dio njih je otišao za Skadar. Preko vidljivih i čestih grobova iznemoglih staraca, bolesnika i djece, na tom dugom i sumornom putu izbjeglištva – prouzrokovanog crnogorskom pohlepom za ubijanjem, otimanjem teritorija i imetaka, te nametanjem pravoslavlja nepravoslavno stanovništvu – mogao se odrediti put i pravac izbjeglištva slavnih i hrabrih nikšićkih muslimana, da im se Allah svima smiluje, i grijehe im oprosti!

Tekst priredio: Sead ef. Jasavić, imam iz Plava (FaceBook account)

Prenosim čitav tekst članka, jer odlično prikazuje anti-islamsku i anti-muslimansku propagandu (koja nema veze sa realnošću) Gorskog Vijenca:

Kada se govori o genocidu nad Bošnjacima muslimanima jedna knjiga se uvijek mora spomenuti. Dugo vremena ova knjiga imala je ključno mjesto u bosanskim srednjim školama, iako govori o pokolju nad nedužnim stanovništvom, neljudskosti, najnižima animalnim porivima, iako veliča zločin i genocid… U svakoj drugoj normalnoj zemlji, drugom sistemu i među normalnim narodom ovo (ne)djelo bilo bi označeno kao ksenofobično, genocidno, kao govor mržnje i kao takvo bilo bi odbačeno i prezreno.

Međutim, pošto se ovdje ne radi o normalnim zemljama i narodima, a pošto je i sam zločin izvršen nad muslimanima – ovo djelo će se godinama tretirati kako remek djelo epske književnosti. Naravno, radi se o djelu „Gorski vijenac“, epu u kojem je opisan pokolj nad muslimanimam Bošnjacima u Crnoj Gori, u tzv. „istrazi poturica“, o čemu smo prethodno pisali. Pošto će se o ovoj knjizi kasnije još pisati, ovom prilikom ću navesti samo nekoliko dijelova iz ovog velikosrpskog (ne)djela, bez komentara, jer zaista nije potreban.

Upućujući poruku Crnogorcima koji su prešli na islam, kaže Njegoš:

“Na tron sjediš nepravo uzeti,
ponosiš se skiptrom krvavijem;
huliš Boga s svetog oltara,
munar dubi na krst razdrobljeni!”

O pravu na drugačije mišljenje, Njegoš govori preko jednog simbola, a to je učenje ezana,te kaže:

“Združio se Turčin s Crnogorcem,
odža riče na ravno Cetinje”
a sugerira i rješenje tog pitanja, ustvrdivši: “…Udri vraga ne ostav’ mu traga…”

I nastavlja:

“…Ne bojim se od vražijega kota,
Neka ga je ka na gori lista,
no se bojim od zla domaćega.
Bijesna se bratstva isturčila…”

I opet rješenja problema na srpsko-crnogorski način:

„…Nego udri dokle mahat možeš,
a ne žali ništa na svijetu!
Sve je pošlo đavoljijem tragom,
zaudara zemlja Muhamedom…“

Koegzistencija i suživot:

“…Udri za krst, za obraz junački,
ko god paše svijetlo oružje,
ko god čuje srce u prsima
hulitelje imena Hristova
da krstimo vodom ali krvlju!
Trijebimo gubu iz torine;
Nek propoje pjesma od užasa,
oltar pravi na kamen krvavi!

Ili:

“Turci braćo – u kam udarilo
što ćemo vi kriti u kučine:
zemlja mala odsvud stiješnjena,
s mukom jedan u njoj ostat’ može,
kakve sile put nje zijevaju;
za dvostrukost ni mislit ne treba!
No lomite munar i džamiju,
pa badnjake srpske nalagajte
i šarajte uskrsova jaja,
časne dvoje postah da postite;
…kunem vam se vjerom Obilića
i oružjem, mojijem uzdanjem,
u krv će nam vjere zaplivati,
biće bolja koja ne potone!
Ne složi se bajram sa Božićem!”

Muslimane Njegoš ovako opisuje:

„Kako smrde ove poturice,…
Kad blizu njih sjedim u skupštinu,
ja nos držim svagda u rukama;
da ne držim, bih se izbljuvao,
pa sam stoga na kraj i uteka,
e blizu njih ne bih osvanuo.
Evo vidis kako smo daleko, i
opeta ona teška vonja
od nekrsti ovdje zaudara…

Ili:

“Hvala Bogu, pasjega mileta,
ka je opit sa zlom i nepravdom!
De dopire, tu zakona nema;
zakon mu je što mu srce žudi,
sto ne žudi, u Koran ne piše.“

I završava Njegoš srpsko-crnogorsko remek djelo riječima:

„Ko ne misli na Koran pljuniti
neka bježi glavom bez obzira!”.

Samo da ponovo napomenem : ovo djelo je bilo sastavni dio lektire u vrijeme bivše države, znači preko 40 godina, a i sada je sastavni dio lektire tamo gdje Srbi i Crnogorci kroje nastavne programe.

1. Mirsad Abazović „Kadrovski rat za BiH“, Savez logoraša BiH- CID, Sarajevo 1999.
2. P.P Njegoš, „Gorski vijenac“, Biblioteka Luča, Grafički zavod Titograd, 1966.Pripremio: crnileptir

Here it is worth noting of course that Philip (Germany-Egypt dual citizen) is not alone in his arrest. Every day dozens of Egyptian activists are arrest, taken to undisclosed locations, and tortured by the Egyptian secret police. As recent as last week, more than 50 members of the Muslim Brotherhood organization were also detained after a recent Gaza rally, and more than 500 in the past month.

via Raising Yousuf and Noor: diary of a Palestinian mother: Egypt arrests blogger, Gaza activist, Philip Rizk.

“…Future generations should know that we met this fate because we sought salvation following a wrongly created man. History has witnessed that a great Turkish army has fought due to the greed of an ignorant and mad commander…”

via Aftermath of The Battle at Sarikamish | Mind, Body, Soul.