Prevod značenja prvog hadisa (predanja)
Od Enesa Ibn Malika, Allah bio zadovoljan njime, se prenosi da je Vjerovjesnik, neka je na njega Božji blagoslov i mir, rekao:

Reći će Uzvišeni Allah osobi sa najblažom kaznom u Paklu na Sudnjem Danu: “Da [sada] imaš bilo šta od onoga što je na Zemlji, bi li se otkupio time?”
Reći će: “Da”.
Reći će [Allah Uzvišeni]: “Tražio sam od tebe manje od toga, još dok si bio u kičmi Ademovoj — da mi ništa ne smatraš ravnim, ali si to napustio, pa si ipak smatrao da mi ima nešto ravnm.”

Prenose Buharija i Muslim.

Prevod značenja drugog hadisa o superiornosti riječi “Nema boga osim Allaha , a Muhammed je Njegov rob i Poslanik”
Prenosi `Abdullah Ibn Al-`As, neka je Allah zadovoljan njima dvojicom, da je rekao Allahov Poslanik, Allah ga blagoslovio i mir mu podario:
Na Danu Suda, Allah će izvesti osobu iz moje zajednice [Ummeta] iznad glava ostalih ljudi, a potom mu predočiti 99 spiskova [njegovih loših djela] — svaki spisak toliko dug da će popuniti horizont! Tada će [Uzvišeni Allah] upitati čovjeka:
“Da li poričeš išta od ovoga? Jesu li ti Moji pisari nanijeli nepravdu?
Reći će: “Ne, moj Gospodaru.”
Zatim će ga Allah pitati: “Imaš li kakvo opravdanje?”
Odgovoriće: “Ne, moj Gospodaru.”
Reći će [Allah]: “Gle! Ti uistinu imaš kod Nas jedno dobro djelo, a danas ti se neće nanijeti nikakva nepravda!”
Tada će mu Uzvišeni Allah iznijeti jedan papirić na kojem stoje riječi: “Nema boga osim Allaha, a Muhammed je Njegov rob i Poslanik.”; pa će se obratiti osobi: “Donesi tvoj teg [tj. papirić]!”
Osoba će na to prigovoriti: “O moj Gospodaru!  Ta ovo se ne može mjeriti sa svim ovim spiskovima!”
Reći će Allah: “Uistinu ti se neće nanijeti nepravda!”
Onda će se spiskovi postaviti na jedan tas, a papirić na drugi; pa će se podići tas sa spiskovima, a prevagnuće tas sa papirićem, jer nema ništa teže od Allahovog Imena!

Prenosi ga Tirmizi, Ibn Madžeh i Ahmed u Musnedu

Moliše me kolašinski prviši:
“Nama mevlud bosanski napiši”

Mevlud, Predgovor, Hafiz Salih Gašević, 1893. god.

Kako to da su Kolašinci govorili bosanskim jezikom prije sto i kusur godina? Prije odgovora na ovo provokativno pitanje, valja se podsjetiti da dostina Bošnjaka na prostorima Crne Gore jako slabo poznaje svoju istoriju — po pravilu što mlađi naraštaj to je i slabije poznavanje istorije. Pošto je aprilski popis za 2011. godinu na pragu, ovaj članak ima svrhu da osvijetli mali dio naše bogate ostavštine, koja, budući da je i ne čuvamo puno, lagano nestaje. Ovom nestajanju su naravno doprinijele (ne)aktivnosti raznoraznih vlasti koje su se smjenjivale na ovim prostorima u proteklih stotinjak godina, i koje su se trudile, kao što to obično biva, da nanovo “poduče” svoje građane istoriji, koristeći ponekad i dosta destruktivne metode. No, prst krivice prvo treba da usmjerimo ka nama samima — i da se zapitamo koliko se trudimo da izučavamo i (sa)čuvamo našu tradiciju.

Davne 1893. godine Hafiz Salih Gašević, koji je u to vrijeme živio i radio u tadašnjem Donjem Kolašinu (Šahovići, današnje Tomaševo), objavljuje drugo izdanje “Mevluda”, koje je štampano u vilajetskoj štampariji “Kosovo” u Skoplju. Ovaj “Mevlud” je Hafizov prepjev poznatog djela pisanog na turskom jeziku, čiji je autor Sulejman Čelebija. Originalni naslov sa korice ovog mevluda:

Mevlidu-n-nebijji `ala lisani busnevi nam jasno kazuje na kom je jeziku pisan mevlud — na bosanskom.

Bukvalno značenje arapskog termina “mevlud” (ispravno je mevlid/مولد) je “mjesto i vrijeme rođenja”, a u ovom kontekstu označava pjesmu o rođenju i životu Posljednjeg Božjeg Poslanika, Muhammeda, neka je na njega Božji blagoslov i mir. Termin mevlud je odomaćen na našim prostorima i često se koristi i kao naziv za manje vjerske skupove.

Više o Hafizu i njegovom mevludu možete saznati čitajući članak na wikipediji Salih Gašević, a na ovom blogu postoji još jedan članak posvećen mevludu.

O tome šta sve čovjeka štiti od zagrobne patnje Ebu Musa el-Medini u svojoj knjizi “O pobudi (želje za nagradom) i zastrašivanju (kaznom)” (Fi el-tergib ve el-terhib) bilježi jednu predaju koja je sasvim dovoljna kad je posrijedi ovo pitanje — koja potanko rasvjetljava uzroke zagrobne patnje. On je navodi kao dokaz u svom obrazlaganju ovoga pitanja, posredstvom El-Feredža ibn Fudale, koji kaže: “Hilal ebu Džebela, pozivajući se na Se`ida ibn el-Musejjeba, a on na `Abd el-Rahmana ibn Semuru, nam je ispričao sljedeće:

‘Jednom nam je prišao Božiji Poslanik, sallallahu `alejhi we sellem, dok smo mi bili na sofi [mjesto okupljanja sirotinje?] u Medini, pa je stao iznad nas i rekao: Sinoć sam sanjao nešto začudno!

I vidjeh čovjeka iz moje zajednice: dođe do vrata Raja, ali se ona pred njim zatvoriše! — Ali gle, dođe njegovo svjedočenje da nema drugoga boga osim Allaha i vrata se pred njim otvoriše, i svjedočenje ga uvede u Raj!’”

Hafiz Ebu Musa kaže: “Hadis spada u kategoriju veoma dobrih (hasen džidden) hadisa”, i prenosi ga od Se`ida ibn el-Musejjeba, Omera ibn Zerra i Alija ibn Zejda ibn Džud’ana.

(…)

Ja sam slušao Šejhu-l-islama [Ibn Tejmijje] kako s velikim poštovanjem govori o ovoj predaji. “Načela sunneta potvrđuju njegovu ispravnost”, kaže on. “To je jedan od najljepših hadisa!”

Šejh Hatri je malikijskog mezheba (pravna škola), ali kod abdesta nema neke velike razlike između malikijskog i našeg (hanefijskog) mezheba.

Šejh je vidio i naučio način uzimanja abdesta od svog šejha, koji je vidio i naučio od svog šejha… pa sve tako do imama Malika, a imam Malik je opšte-prihvaćeni učenjak, imao je veliki broj učitelja, pripadao je trećoj generaciji muslimana (tj. između njega i Božjeg Poslanika, sallallahu `alejhi we sellem, su samo dva učitelja: tabi`in i ashab); živio je u Medini, gradu Božjeg Poslanika, neka je na njega blagoslov i mir.

Napomena: nakon ispiranja usta, šejh Hatri zaboravlja da ispere nos, i to radi na kraju abdesta.

Zasnovano na:
Fundamentals of Classical Arabic, vol I, Husain Abdul Sattar.

Dokumentari film o Zvorniku, četničkim zločinima, i životu na slobodnim zvorničkim teritorijama za vrijeme agresije 1992-1996.

Dokumentarac je napravila ekipa Radio Glas Drine septembra 1995. godine

– Mi smo robovi. Sjećam se, kada sam jednom bio izvan Gaze, u drugim zemljama, i gledao kako ljudi žive u slobodi, dobio sam osjećaj kako mi nismo dio čovječanstva. U početku smo govorili o velikom zatvoru, ali za toliko ljudi, on je zapravo vrlo, vrlo malen. Moja žena ima rak, a ja je ne mogu izvesti van Gaze. Ovdje u bolnici nema ni aspirina, pričao nam je jedan Palestinac zaposlen u UN-ovoj školi, u kojoj nema ni olovaka ni papira. Gledao nas je velikim, toplim, odlučnim očima. Bila je to situacija u kojoj smo mogli samo šutjeti i gutati knedle. Sami je, međutim, neuništiv.

– Volim Gazu – bio sam u New Yorku, no nije mi se svidio. Nema dušu. Ali, ako ikako bude moguće, moja djeca neće ovdje živjeti.

Piše: Jerko Bakotin & Hrvoje Krešić

via B E T O N :: ARMATURA.

U banjalučkom muftijstvu u kojem je do rata živjelo više od dvjesto hiljada Muslimana do kraja rata ostalo je tek šest posto. Na prostoru muftijstva srušeno je svih 207 džamija, 16 gradskih džamija i preko 40 harema, od dvadeset imama u gradu je ostao samo jedan. Na području banjalučke biskupije srušena je 41 katolička crkva, svega 8 hiljada katolika ostalo je na teritoriji biskupije, a prije rata samo u Banjoj Luci živjelo ih je oko 30 hiljada. Napadi na bogomolje, predstavljeni kao teroristički akti nekontrolisanih pojedinaca, bili su akcije naložene sa najvišeg političkog vrha.

via http://www.e-novine.com/feljton/33526-Zato-sruite-damije.html

Naročito je bošnjačko stanovništvo Sandžaka zapamtilo osvajače sa Zapada koji su se svetili osvajačima sa Istoka i obrnuto, u čemu se posebno izdavajaju Srbi i Crnogorci ubijanjem Bošnjaka radi pljačke njihove imovine i prisvajanja njihove zemlje pod lažnom optužbom „odrođavanja“ i zahtjevom da se „vrate u veru pradedovsku“, što je zapravo primitivni izgovor hajdučkih sinova. Oni to čine pojedinačno, ali i zajednički s drugima. Tako su npr. srpska i habzburška vojska spalile 1689. godine Novi Pazar nakon što su ga opustošile, poubijale sve dostupno stanovništvo, bez obzira na pol i starost, da bi se osvetile „Turcima“. Sličnom stradanju bili su izloženi i Sjenica, Prijepolje, Akova kao i druga mjesta Sandžaka i Crne Gore. Štoviše istebljenje poturica koje su izveli Crnogorci 1711. U Crnoj Gori, nadmašilo je sva dotada učinjena. „Istrebljenje“ koje je Njegoš opjevao u „Gorskom vijencu“, zlo u koje se umiješalo i ruski car Petar Veliki. Od toga istrebljenja nije ni manje nečovječna bila prevara Bošnjaka Sjenice, Nove Varoši, Prijepolja i Priboja.

izvor:
http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=36520